09.-10.07.2016.; Izlet u nepoznato

Izlet u nepoznato, traži se karta više, bla bla bla, uvijek isto. Pa mi se uvod i ne piše.

Ali varka, nije isto, isti je samo naslov.  Izlet u nepoznato. Do zadnjeg dana tajna. Otkrivam je.  Idem u BiH, Nacionalni park Kozara.  Brzo pitam googla di je to, a znate da mi zemljopis nije jača strana, on kaže na potezu Prijedor – Banja Luka. Nisam baš oduševljena, šta se tamo ima vidjeti i to dva dana. Prevarila sam se.  Subota, jutro  5 sati, nas bezbroj,  a stvari još više. Nema  busa, nema predsjednika, nije teško pogoditi, iznenađenje prvo.  I nije bilo tako, ali za malo da je.  Krećemo u 05:03 h., na vrijeme. Sama među tolikim mladima, snalazim se.  Brzo smo na odredištu. Kaže, Kozarac (i ja sam pomislila, ali nije Baranjski). Ni selo ni grad. Dočekala nas, zgodna, Indira, naša domaćica, predsjednica planinarskog društva  „Mrakovica“  iz Kozarca. Pozdrav pa na kavu. Shvatim da cijeli Kozarac zna da dolazimo i da svatko ima svoje zaduženje.

Odma ih pohvaljujem i zahvaljujem, sve su to obavili diskretno i da postoji savršeno rekla bih savršeno. Bili su izvrsni. Prvo o povijesti Kozarca, ime, pa ispod planine Kozare, moje mišljenje.  Imali smo izvrsnog vodiča, profesora povijesti, ne bih mu voljela doći na ispit. Kozarac je u ovom nesretnom ratu uništen do temelja, puno ljudi ubijeno. Obnovljen je, ljudi se vratili i život ide dalje. Ne volim tu temu , ali  spominjem  jer osjećam da trebam, jer ta silna imena upisana na spomen obilježju to traže,  imamo ih i mi, sada je malo važno tko je kriv, njegova imena  i tako nema tu. To je  sve, ne želim o ratu, neka počiva u miru.

Obišli smo cijelo mjesto, bili u džamiji, a onda na kupanje u bazene.  Uživancija do 16 h. Bilo je niz tobogan uz tobogan i svašta nešto.  Onda svi do busa pa velike rance u terenac, voze nam domaćini do doma. Mi polako pješke, uz brdo po siparu. Ima nekih 45 minuta hoda. Nešto stvari se vozi i na traktoru, a Predrag se „keša“ na traktor. Predrag, nije to osječki  tramvaj, a ni način da se vratiš u ranu mladost. Hahaha, mislio si da te nismo  vidjeli.

U domu dobrodošlica, zaista smo bili iznenađeni.  Veliki broj domaćih planinara, živa glazba, uredni kreveti dobra večera, sve u svemu, opći dojam , čista petica. Jedina  „zamjerka“, vruće, vruuućeee, a na to ne može utjecati  nitko pa nema pomoći ni od 6 džamija u Kozarcu. Ali savladali mi to sve, pjesme i plesa koliko hoćeš. U ostalom to smo mi, a i domaćini ništa ne zaostaju, možda čak i prednjače. Što bi mi u Slavoniji rekli…joj alaj smo se sastali bećari…. Tako ne znam do kada, moram pitati Maju, ona već nekoliko puta ide na spavanje poslije mene, morat ću se „umiroviniti”. Tema ostanka do sitnih sati su sevdalinke.  Dakle bile su to pjesme za „vene rezat“,  a kada sam ja od konobara tražila tacnu i par noževa za tu „prigodu“, gledao me je blijedo , nije razumio, nije mi dao tacnu,  3 noža je, ali s nevjericom, nije to njihov  đir. Bio je dobar štos, ali za nas. Stepenice za kat u domu su bile one spiralne, vatrogasne sa šipkom u sredini,  pa nakon nekoliko puta  penjanja na kat, svi smo pjevali…nije mene dušo opilo vino crveno , nego šetnja  na kat do ruksaka… Trudili smo se da nešto ne zaboravimo, ali znate kako je na izletu, mozak na pašu, uvijek nešto zaboraviš pa su neki radije pili pivo. Ostalo je još nešto neriješeno, tako  da ćemo se morati vratiti, zbog  Maje, ako imamo kiselu ili mineralnu vodu, zašto ne možemo imati kisele ili mineralne krastavce. Razmislite do nekog drugog susreta.

Da li sutra hodati ili ne, neki su razmišljali, priznajem i ja. Malo smo spavali, malo bili zaboravni, ali kada smo u jutro u cvjetnom vrtu na kavi saznali da staza nije naporna do pod Kozarački kamen, koji je malo zahtjevniji, možemo svi ishodati, obujem gojze.  Spustimo stvari, netaknute, u bus i put NP Kozara. Dođemo do prepoznatljivog spomen obilježja, a da provjerimo svoju memoriju, neki zapjevaše pa i zaplesaše „kozaračko kolo“. Domaćini imaju neku internu pošalicu na tu temu, nisam je razumjela, što ne znači da drugi nisu.  Ako je i postojala dilema ići ili ne, kada se pojavio vodič, nestala je, motiv je bitan za hodanje.  E sada kada imamo i motiv, možemo krenuti. A da si „motiv“ ne umisli, to je naše interno.  Sve je šala, cijeli izlet je bio u šali i veselju.

A onda, kao šamar, vijest, umro Feliks. Minutom šutnje izrazili smo svoju  žalost i poštovanje, hvala  domaćinima što su to učinili sa nama.

Nastavili  smo put, život ide dalje. Došli do po dno Kozaračkog kamena i mogu vam reći da ne izgleda pitomo , ali korak po korak i evo nas na vrhu. Presretna sam, umorna, ali presretna, zahvalna svima koji su mi pomogli.  Spust je bio malo teži, ali savladan.

Vratili smo se u Kozarac, umorni, dehidrirani, ili se to meni samo čini, jer ja sam se tako osjećala.  Dok je konobar u restoranu gdje smo imali ručak, donio moje malo pivo, ja sam popila Žekino i bokal vode na stolu. Ne pretjerujem, ali bilo je debelo iznad 30 stupnjeva. Užas.  Ručali, bilo je izvrsno. Uputili smo se prema busu, presvukli se i krenuli za Osijek. Do busa sam došla bosa sa gojzama u ruci.

Krenuli smo mislim oko 16 ili 17 h, ne znam. U busu vruće, glazba do daske, pravi raspašoj, čini mi se da je sunčanica opalila sve, od vozača do šaraga, a još kada je predsjednik rekao da je ponosan na nas kako smo se ova dva dana ponašali i da su domaćini također zadovoljni nama, ide bez komentara. Moram istaknuti da smo išli na granični prijelaz Stara Gradiška, za one koji ne znaju , granica je na polovini gradskog trga, samo smo prošli, pustiše nas i njihovi i naši. Kako i ne bi, kada su ušli u bus i osjetili, nakon 5 sati hodanja po Kozari na blizu 100, što bi rekla Severina…da na muško miriše… Dragica nije išla puno puta na kat u domu, ali je tko zna koliko puta taj dan prešla granicu, pa…ne znam šta je ona pjevala.

Izlet pun iznenađenja, valjda tako mora biti.

Predsjedniče bilo nam je super, svi smo zadovoljni,  u ostalom to si i sam vidio, znam da si dao maksimum od sebe i zato ti hvala. Lijep pozdrav , planinarima i ostalim Kozarčanima na trudu da se osjećamo dobro došlima. Bilo nam je lijepo kao što je lijepa vaša predsjednica Indira. Morala sam ovo reći umjesto naših dečki, neka bude „to je Angelina rekla“.

Pozdrav svim učesnicima ovog izleta, bilo je super.

U Osijeku, 13.07.2016.

                                                                                                                                                    Angelina