Godišnja skupština HPD “Bršljan-Jankovac”, Osijek, 2018. – Priča

Zašto sam se odlučila napisati priču o Godišnjoj skupštini, a ne samo zapisnik, probala sam sebi odgovoriti. Mislim šta se pravim luda kada znam, prča ide ili ne odi, nema dorade, nema izmjene, onako je kako je.

Tvrdila sam prije pa tvrdim i sada, previše smo si obaveza natovarili na vrat, mislim kao Društvo, te silni izleti, što po planu što mimo plana, onda prisustvo svim događanjima u planinarskom svijetu, planinarska „obrazovanja“, opća planinarska škola, indirektno tečaji za vodiče, prisustvo u javnosti putem medija, edukacija građana za zdrav život, svi u planine, da nabrajam dalje, izleti „Legosa“, djece do 12 godina, postali pravi Planinari (ovo planinari, namjerno velikim slovom“), predavanja u našem podrumu, raznih tema itd… Mislim ja, sve je to suludo. Onda slijedi iznenađenje. Nisam nikada razmišljala koliko je to ukupno dok nam se nije pojavila Marija Bokun (Bokunica) sa svojom Analizom događanja i popisom događanja, sve to obrađeno statistički. Tako je Bokunica postala statističar Društva, na čemu joj čestitam, jer zaista  svi znamo da se puno radi u Društvu, ali toliko!

Priznanje za rad ne možeš dati sam sebi, mislim možeš, ali nije to to. Tako vjerojatno ni ja ne bih pisala ovo da nismo dobili Priznanje Hrvatskog olimpijskog  saveza (ili odbora, kako god) za organizaciju Osječkog pješačkog puta,  znamo da je to zdrav život.  A nije to sve, dobili smo Priznanje za najbolju web stranicu u HPS-u.  Nismo sve dobili, nešto smo i izgubili, prelazni pehar za SPP. Ne možemo biti svugdje naj, jednostavno, ne stignemo i ako nas je preko 500 članova.  Taj naš predsjednik Mutter k’o da ne spava, svaki dan osvane s nekom idejom, negdje sam jednom napisala, suludom, ali samo na prvi pogled. Nekada se i naljutim na njega, ispravlja mi sve što napišem, zato pišem priču koju mi ne smije ispravljati, može ju samo „zabraniti“. E to me živo zanima. Ne drži ta ljutnja mene dugo, šta ću s njim. Dok sam  slušala Bokunicin popis akcija u društvu, a u svaku akciju je i on „upleten“, onda kažem , svaka čast predsjedniče , kada sve to stigneš. Sada sam ozbiljna i tako mislim.

Baš je bilo onako s ponosom slušati pohvale gostiju, hvala im na odazivu u velikom broju, a i nas je bilo, nisam se nadala kvorumu od prve, a ono i „prekobrojnih“.

Mjesto održavanja Skupštine i nije mi neko, ali domjenak je bio pravi,  uređenje dvorane, D.J., također,  pladnjevi, piće, kolači… ma sve nas pohvaljujem. Taj domjenak je, evo sada treća godina, pun pogodak, poslije službenog dijela  stvara jednu prijateljsku, ne formalnu, atmosferu.

I tako  smo mi pomalo jeli, pili, plesali i puno razgovarali, družeći se  dok nas policija nije „rastjerala“, naime sala u kojoj smo imali Skupštinu je u stambenoj zgradi pa su stanari glazbu podnosili do 22 h, a onda ide kućni red, tišina. Priznajem da smo malo pretjerali, ali naš DJ Mitar je baš dobru glazbu puštao, ne znam šta im je smetalo. Nisam u pravu, kućni red se mora poštivati. Ne bi oni ni bili toliko ljuti da nije bila zadnja epizoda Turske serije „Biti ćeš moja“ pa im i nije bilo do glazbe. Ili je policija napravila „fajront“ zbog Makarene, došli gore, a ono svi  obučeni, tko zna šta su mislili. Kako već rekoh u pravu su, mislim za kućni red.

Da smo u školi i da sam pitala našu „vezu“ za salu, ponovi šta sam rekla, rekao bi oprostite, „drugarice“ ja sam zasp’o na satu. Tako je bilo u moje doba, što bi neki rekli.

A ono da je Anto novi  član NO, pisat će u službenom dijelu Zapisnika. Već imam tremu, valjda ću ga dobro napisati.  😊. Jedan puta ću vam ispričati anegdotu na tu temu, sada mi se ne da pisati.

Pozdrav svima i gostima i domaćima.

U Osijeku, 28.01.2018. god.

                                                                  Angelina