Uspon HPD-a „Bršljan-Jankovac“ na Triglav; 2016.
Uspon HPD-a „Bršljan-Jankovac“ na Triglav
Prvi uspon Osječana na najviši vrh Julijskih Alpi – Triglav
Prošla je i devedeseta obljetnica od prvog uspona osječke podružnice Hrvatskog planinarskog društva „Jankovac“ na najviši vrh Julijskih Alpi – Triglav. Nakon izleta u požeško gorje osječka je podružnica odlučila organizirati izlete u visoko gorje i to upravo na najviši vrh Julijskih Alpi, Triglav. Iz Osijeka su krenuli 5. rujna 1926. godine u večernjim satima vlakom. Zastali su u Zagrebu i Ljubljani što su iskoristili za šetnju do centra te razgledavanje znamenitosti. Gorenjskim su vlakom iz Ljubljane nastavili dalje do Kamniških Alpi kroz polja heljde, prosa i krmnog bilja. U Jesenicama su presjeli na lokalni vlak koji je bio pun te zamijetili kako se približavaju gorskim velikanima. Oko 17.00 sati, nakon ukupno 21 sat vožnje, napokon stižu pred cilj. Silaze na stanici Mojstrana (656 mnm), izlaznoj točki za Triglav. Putnici koji su se zatekli na stanici bili su Ljubljančani, Zagrepčani i naši osječani. Od Mojstrane se moglo na Triglav trima dolinama, preko doline Vrata, Kote i Krme. Najljepše je preko doline Vrata. Krmom se nije moglo budući da je u to vrijeme ona bila lovište rumunjskog i nekada našeg kralja. Dolina Vrata bila je iznimno lijep put uz gorski potok Bistricu. U sumraku osječani stižu u Aljažev dom (1015 mnm) koji je bio zapravo dobro uređeni gorski hotel Slovenskog planinarskog društva u podnožju sjeverne triglavske stijene oko koje su se nalazile crnogorična šuma i gorske livade. U velikoj je dvorani doma bilo najviše Hrvata pa Slovenaca, a bilo je i Njemaca pristiglih čak iz Bremena. Svi su bili opremljeni užadima i posebnim papučama za penjanje po stijenama. U domu je bilo živahno budući da je svaki posjetitelj morao proći tom trasom. Prema knjizi posjetitelja u toj je godini prošlo zbog kiše nešto manje planinara, njih 2466. U triglavskim su kućama cijene bile jeftine. Juha i čaj po 3 dinara, varivo 6 dinara, naravni odrezak, 15 dinara, krevet u skupnom ležišću 5 dinara, a u posebnoj sobi 20 dinara. Sutradan je slavonska ekspedicija krenula opasnijim dijelom preko Praga. Nekoliko desetaka minuta iza Aljaževog doma prestaje šuma, dolazi kamenje te zadnji ostaci ledenjaka pa potom snijeg od kojeg izvire potok Bistrica. Prešavši kamenje i snijeg dobro markirani put je izlazio na stijene uz koje se penjao gotovo četiri sata. Najteži je bio sam Prag (1980) mnm, oko 15 m visoka glatka, skoro okomita stijena. Prije je Prag značio smrtnu opasnost, no prije slavonske ekspedicije su zabijeni klinovi tako da su se planinari penjali po klinovima kao po ljestvama. Iza Praga put je bio manje strm, ali prolazio je kroz kamenje. Pružali su se pogledi na susjednu Škrlaticu (2728 mnm). Ekspedicija potom prelazi veliki triglavski ravnjak s Triglavskom kućom na početku i Stanićevim domom na kraju, a između njih se nalazio veliki triglavski ledenjak, Zeleni snijeg i nad njim Triglav, najprije mali a iza njega Veliki. Na vrhu se bijelio Aljažev stup a sve do njega se nadzirala kolona planinara. Na početku triglavskog ravnjaka dijelila su se dva puta. Jedan ravno na Kredaricu, a drugi u stranu na Stanićevu kuću. Ekspedicija prvo obilazi Stanićevu kuću (2332 mnm). Za Triglav se pred rat vodila borba između Slovenaca i Njemaca. Triglav je među Njemcima bio vrlo populariziran. Prvi je borbu za slovenski Triglav poveo stari župnik u Mojstrani, Aljaž. Stoga mu Slovenci mogu zahvaliti što je Triglav pripao njima pa su u čast njemu stup na vrhu nazvali Aljažev stup. Ekspedicija je potom krenula prema domu Kredarica i Triglavskom domu (2515mnm) pod samim Malim Triglavom. Uz Kredaricu je i kapelica u kojoj se nedjeljom za planinare pred zoru služila misa. Neki su se planinarski parovi u njoj i vjenčali. Sutradan je osvanulo vedro jutro te je slavonska ekspedicija započela s glavnim triglavskim usponom. Između Kredarice i Malog Triglava nalazi se sedlo i put vodi nekoliko metera uz ledenjak te ravno na stijenu. Na stijeni su uklesane stepenice, a sa strane su bili zabodeni klinovi te željezna užad tako da se ravno penje sve do Malog Triglava (2725 mnm). Od Malog se Triglava ide uskim grebenom preko sedla prema Velikom Triglavu. Greben je mjestimice širok tek 20 do 30 cm, a s obiju se strana nalazi ponor od nekoliko stotina metara. Konačno osječani stižu i na Veliki Triglav (2864 mnm) na kojem je taj dan bilo šezdesetak ljudi. Na samom je vrhu Aljažev stup sastavljen od željeznih ploča. Osječka je ekspedicija imala osrednji vidik na Karavanke, Krn, Julijske Alpe. U Koruškoj se kroz maglu vidio Dobrač. Najviše je imponirao Montaž sa svoja dva visoka vrha. Silazak s vrha Triglava bio je neugodniji nego uspon zbog strmine, ali brži. Na Kredarici su pokupili svoje naprtnjače te se zaputili južnom stranom prema Bohinjskom jezeru. Odlučili su se doći do njega preko sedam jezera. Put je bio dugačak, ali vrlo posjećen i zanimljiv. Put je vodio velikim triglavskim kotlinama te se spuštao do sedla Dolič (2151 mnm), koji je ujedno i raskrižje puteva na kojem je bila međa s Italijom. Nadalje se spuštao do sedla Hribarca (2357). Nakon ovećeg gorskog ravnjaka došli su do novog sedla pod kojim se pruža Dolina sedam jezera. Obišli su sva jezera te prenoćili. Sutradan su nastavili s glavnim silaskom kroz šumu u kojoj se nalazi Črno jezero pa sve do izvora Savice i hotela SPD Zlatorog (527 mnm) na zapadnom rubu Bohinjskog jezera. Ukrcali su se na autobus koji ih je dovezao na željezničku stanicu Bohinjska Bistrica a potom na vlak u 15 sati koji ih je sljedeći dan ujutro dovezao nazad u Osijek. Time je bila završena prva avantura i prvi uspon osječana na najviši vrh Julijskih Alpi.
Do danas nekoliko pohoda na Triglav
Nakon ovog prvog i povijesnog uspona naše je Društvo obilježilo ovaj događaj ponovnim pohodom na najviši vrh Julijskih Alpi. Osvojen je nekoliko puta iz različitih smjerova.
Tužna strana Triglava
Bilo je tu i tužnih priča. Koliko je Triglav surov i opasan dokazuje i gubitak naše dvadesetdvogodišnje planinarke Diane Šebek 1983. godine čiji se mladi život ugasio na ovoj planini. U sjećanje na našu dragu Dianu postavljena je memorijalna ploča na mjestu koje ju je odvelo u „nebo“.
Osvajanje Triglava osmeročlanom ekipom
Svoju planinarsku avanturu o pohodu na Triglav opisao nam je i naš planinar Branimir Sršić čija je osmeročlana ekipa osvojila Triglav. Donosimo Vam njegovo viđenje ovog atraktivnoga uspona.
16.07.2016.g. (subota). U 4 h ujutro, osmeročlana ekipa kreće iz Retfale u smjeru Slovenije. Vremenske prilike nisu idealne i skroz do Zagreba nas prati kiša. Prije slovenske granice naš vozač kombija je napokon uslišio želje ostalih putnika i omogućio prvu pauzu za kavu. Oko 10 h stižemo makadamskom cestom u blizinu Kovinarske koče v Krmi (870 m) gdje ostavljamo kombi i krećemo prema vrhu Triglava. Vrijeme za uspon je gotovo idealno. Prvi veći odmor radimo kod Pastirskog stana Prgarca (1763 m) gdje se zadržavamo dvadesetak minuta i krećemo dalje. Završni dio uspona preko sipara prema Kredarici ostvarujemo svatko svojim tempom i konačno oko 15:30 h stižemo u PD Kredarica. Raspakiravamo se, ručamo i nakon kratkog (neki dužeg) druženja pojedinačno odlazimo u spavaonice u potkrovlju. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja uspijevamo zaspati unatoč uzavreloj atmosferi (harmonika+pjesma) u restoranu u prizemlju.
17.07.2016.g. (nedjelja). Oko 5 h ujutro se budimo i spremamo za uspon na vrh Triglava. Nakon kratkog doručka dio ekipe se odlučuje za ostanak u domu, a ostatak ekipe kreće prema vrhu. Vani nas čeka temperatura oko nula stupnjeva i jak vjetar. Na putu prema vrhu susrećemo nekoliko grupa planinara koje su krenule prije nas i nakon 2 h uspona stižemo na vrh Triglava (2864 m). Oblačno vrijeme i jak vjetar nas tjeraju da nakon kratkog boravka na samom vrhu krenemo nazad prema Kredarici. Spuštanje prema dolje je trajalo kraće unatoč mimoilaženju sa više grupa planinara koje su kasnije krenule prema vrhu. Nakon dolaska u Kredaricu i malog odmora uzimamo ruksake i krećemo prema Kovinarskoj koči do koje dolazimo oko 13:30 h. Nakon kratke pauze oko 14:00 h krećemo nazad prema Osijeku.
Triglav
Obilježena devedeseta obljetnica uspona na Triglav
Triglav je ponovno osvojen na devedesetu obljetnicu odnosno 25. i 26. rujna 2016. godine ekipom planinara u peteročlanom sastavu koju je vodio Dejan Erceg, mladi, ali iskusni vodič našega Društva. Svoje viđenje o izletu darovao nam je i naš planinar Dražen Šmit koji je bio član te ponosne ekspedicije.
“Iznad oblaka”
Evo došlo vrijeme da ispišemo koje slovo, tj. da vam pokušam barem malo dočarati naš uspon na najviši vrh Julijskih Alpi, Slovenije iliti bivše države Juge, prekrasni i nimalo bezopasni Triglav koji nas svojom visinom baca pod oblake i iznad njih na 2864 m/nv. Kao prvo da mi je netko davno prije rekao da ću se penjati i popeti na vrh Triglava rekao bih mu da je lud il mu noge smrde. Triglava se sjećam kao dijete kao i većina vas jer smo učili u školi da je to najviši vrh bivše države što mi nije baš predstavljalo u dječjoj glavi nešto posebno, tamo neka planina popneš se i to je to. Pošto sam u zadnjih nekoliko godina počeo sve češće hodati po Papuku tako sam i počeo razmišljati sve više o pravim planinama. Mogu reći da mi se ispunio san ove godine poslije Dinare, Južnog Velebita i Plješevice nisam ni mislio da ću zakoračiti nogom na Triglav i to neočekivano i brzo. Dakle HPD „Bršljan- Jankovac“ obilježava 90 godina uspona našeg prvog člana na slovenski vrh, odlučeno je da to treba ovjekovječiti. Eto došlo je vrijeme da i ekipica lakonogih (footloose) od 5 članova to riješi na bilo koji način……i tako krenusmo put Slovenije.
Petak (23.09.2016.). Krenuli smo oko 13.30 h autoputem prema Sloveniji točnije do Jesenica gdje magistralnom cestom odlazimo do Mojstrane i vozimo se gore prema Aljaževom domu gdje trebamo noćiti, ali zbog malih problema noćimo ipak u Šlajerovom domu 50-ak metara dalje.
Subota (24.09.2016.). Dizanje u 05:30 sati. Obavljamo sve što treba tako da u 07:00 krećemo prema vrhu. Jutro nam ukazuje da bi mogao biti krasan dan što se i pokazalo. Krećemo se makadamskim putem točnije dolinom Vrata do spomenika gdje skrećemo lijevo u bukovu šumu. Prije spomenika nalaze se smjerokazi. Mi smo odabrali atraktivniju i zahtjevniju stazu tzv. Tominškova pot (put). Nakon nekog vremena izlazimo iz šume i dolazimo do prvih stijena gdje počinje čitav niz kako kažu planinari polica i vertikala tj. putevi imaju čelične sajle, klinove i ljestve, a takve uspone zovemo ferrata ili željezni put. U dosta situacija koristimo pasove tj. vežemo se za sajle pošto na nekim dijelovima puta visimo nad provalijom gdje imamo krasne i nezaboravne poglede prema Škrlatici, Triglavu i kotlini iz koje smo pošli. Nakon par sati dolazimo na spajanje staza. Desno se odvaja put za Čez Prag, a mi nastavljamo do račvanja puteva. Jedan vodi do Staničevog doma (koče), a drugi ide prema domu Kredarica, do koje stižemo u 12:30 sati. Tu ostavljamo stvari i odmaramo se. Inače atmosfera ispred doma je opuštena. Mnoštvo planinara koji su sretni i veseli što se nalaze tu. Neki od njih su bili na vrhu, a neki će krenuti. Dok smo odmarali gledali smo okolo druge vrhove, sunce koje se probija kroz oblake, plavo nebo i čavke u letu. Divili smo se svemu oko sebe i kad baciš oko na grdosiju od Triglava, vidiš ljude kako se poput mrava uspinju i silaze po kamenitim stijenjama, hodaju po grebenu ove prekrasne planine. Obuzima te radost i sreća kada znaš da ćeš za koji trenutak i ti postati dio svega toga. Gledaš prema vrhu i imaš osjećaj kako te ona zove sebi. Nakon nekog vremena odlučimo krenuti gore laganim korakom s djelićem straha (pozitivnog) i poštovanja prema ovoj predivnoj planini koja nas je primila u svoj zagrljaj. Zahtjevnim usponom se penjemo na Mali Triglav i preko njega dolazimo uskim grebenom do vrha. Vrijeme je inače bilo idealno bez vjetra uz sunce koje bi za trenutak nestalo kada ga prekrije koji oblak, ali se svojom toplinom ipak vraćalo kako bi nam obasjalo put i grijalo nas. Uspon do vrha trajao je koji sat zbog gužve. Gore smo odradili što smo trebali, obilježili smo godišnjicu, čestitali si. Neki su krstili uspon na 2864 m/nv užetom po stražnjici, punili se energijom. Uživali smo u svakom pogledu s vrha i stvarno možeš doći do zaključka da nema veće umjetnosti od prirode i da nisi svjestan koliko je to bogatstvo i sreća, stoga voli planinu svim srcem svojim i ona će ti to vratiti. A kako? E to će morati svatko zaključiti na svoj način…. inače na vrhu se nalazi i značajna stvar poput Aljaževog stupa koji ujedno obilježava vrh i služi kao sklonište za planinare…Stane možda četiri čovjeka ovisno o veličini. Krenuli smo dolje prema Kredarici i stigli zadovoljni i sretni puni pozitive. I samo da napomenem dolaskom na Kredaricu susreo sam prijatelja Gorana Delića iz Zagreba kojega nisam ni vidio ni čuo 23 godine s kojim sam proveo dane u Delnicama 1993. godine u HV-u. Jednostavno da ne povjeruješ da je to moguće da se sretneš s čovjekom nakon toliko godina i to na Triglavu. Ovaj susret mi je još više uljepšao i sam uspon.
Nedjelja (25.09.2016.). Dizanje u 06:00 sati ujutro. Pakujemo stvari, doručak, kavica, gledanje izlaska sunca koje ostavlja fantastičan dojam. Polazak iz doma u 08:00 sati. Hodamo od Kredarice istim putem prema dolje kojim smo i došli do raskrižja gdje se odvajamo lijevo i odlazimo putem Čez Praga. Inače put je malo nezgodan jer većinom puta prevladava sipar i dešavalo se da guza ljubi zemlju (guzbrigen) stoga opreza nikad dosta. Putem se pruža lijep pogled na kotlinu i put kojim ćemo doći do Aljaževog doma. I na ovome putu na nekim dijelovima su postavljene sajle i klinovi. Nakon 3 sata se spuštamo na izvor rijeke Triglavske Bistrice i malo se okrepljujemo izvorskom vodom. Odlučili smo da ćemo hodati uz korito rijeke dokle ono vodi. Poslije toga prelazimo na put Triglavske Bistrice i dolazimo do početne točke odakle smo krenuli u petak. Pakujemo stvari u auto i palimo ćiku… Misija odrađena kvalitetnoJ. Do sljedeće priče budite mi živi i zdravi, puno pokreta, manje stresa. Pa-pa du-du.
Zahvale: Dejanu Ercegu na organizaciji i vođenju, cijeloj klapi: Dubravki, Beli, Kreši na ugodnom druženju. Hvala predsjedniku Miri Mutteru i svima ostalim članovima HPD „Bršljan-Jankovac“ na čestitkama i podršci. Veliko hvala ljudima koji održavaju i markiraju planinarske staze i koji vode brigu o klinovima i sajlama koje su u kvalitetnom stanju i usrećuju i ostavljaju veliku sigurnost u nama. I hvala dragom Bogu koji nas je čuvao i pazio cijelim putem.
P.S. malo kad razmislim osjećam se ponosno. Nije to neki podvig, ali nije ni za baciti. E sad ljudska prokletinja te tjera da ideš još i višlje. Šta je sljedeće samo Bog zna. Iako sam rekao što ću više tamo popeo sam se na vrh ipak sam lagao stoga se ispričavam…tamo svakako treba otići da vidite tu ljepotu i atraktivnost.
Napomena:
Ako idete u ovakve avanture obavezno nosite kacigu i paseve (pojaseve s gurtnama i karabinere ) zbog svoje sigurnosti najviše. I još nešto noćenje u Aljaževom domu stoji 10 eura na Kredarici 14 eura…. vjerujte isplati se svakog eura jer kune ne primaju.
Foto i tekst: Branimir Sršić, Dražen Šmit
Tekst uredila: Valentina Bušić
