Miroslav Miro Matošević

MIROSLAV MIRO MATOŠEVIĆ, čika Miro, dobri duh Jankovca

Desetljećima je nezaobilazno ime vezano uz osječko planinarstvo, a posebno uz planinarski dom na Jankovcu i sinonim Doma na Jankovcu.

Rođen 1.veljače 1909. u Osijeku. Završio je 4 razreda realne gimnazije i vrlo mlad zaposlio se u financijskoj struci kao službenik. Radio je u Gradskom poglavarstvu u Osijeku, Narodnom odboru Općine Osijek, Osječkoj oblasti, Elektrotehničkom poduzeću Osijek, te Komunalnom poduzeću Osijek odakle je otišao u mirovinu.

Zajedno sa starijim bratom Mišom postaje članom turističkog (planinarskog) društva »Prijatelj prirode«, podružnica Osijek 1927. godine, a od 1929. godine član je podružnice HPD »Jankovac« u Osijeku. Član je Upravnog odbora tog društva od 1948. do 1982. godine, tajnik Planinarskog odbora Slavonije od 1964. do 1967. i 1983. do 1984. godine, te član Predsjedništva Planinarskog saveza Hrvatske od 1981. do 1985. godine. Radio je na izgradnji planinarskog doma na Jankovcu iz 1934. i iz 1951. godine. Sudjelovao na osnivanju, trasiranju i izgradnji Slavonskog planinarskog puta, Jankovačkog jubilarnog puta i Osječkog pješačkog puta.

Organizator je mnogobrojnih planinarskih pohoda, sletova, radnih akcija, vodio je više tečajeva iz orijentacije, priređivao je i sudjelovao na više izložbi planinarske fotografije.

Obišao je, ali i vodio planinarske izlete po planinama Jugoslavije, kao i u alpe – Savojske i Waliske, te Visoke Tatre. Prenj je bila njegova omiljena planina. Volio je obilaziti planinarske transverzale, danas obilaznice, među kojima možemo pobrojiti najznačajnije: Slovensku, Hrvatsku, slavonsku, Velebitsku i Zagorsku. Bio je skijaš i skijaški sudac.

Kao domar vodio je brigu o domu na Jankovcu od 1951. do 1983. godine, ali to je samo vrijeme obnašanja dužnosti domara. Čika Miro, kako još danas pamte, bio je jankovački „fan“ od vremena kada je počeo planinariti. Da će ostati vjeran Jankovcu prepoznali su još Dr Firinger, Eger i drugi, stariji planinari. A čika Miro je poštovao starije učio od njih i naučeno vraćao Jankovcu. Bio je jankovačka legenda koja hoda, dobri duh Jankovca. Od mladosti kao vrstan fotograf, zajedno sa bratom Mišom snimao je i sačuvao Jankovac od zaborava. I ova knjiga je pored ostalog mogla nastati zahvaljujući njegovim slikama. U poznijim godinama, kada su pomrli njegovi planinarski uzori zapisao je svoja sjećanja da bi i naredna pokoljenja znala što se je dešavalo s Jankovcem. Izdvojiti trebamo članke iz Hrvatskog planinara – „Jankovački feniks“ i „Prebirući po uspomenama“.

U članku „Prebirući po uspomenama“ čika Miro se sjeća problema o statusu planinarskog doma pa piše: „Kako očuvati dom na Jankovcu, bila je jedna od glavnih tema gotovo na svim sastancima uprave društva. Unatoč pokušajima oduzimanja i raznim makinacijama nekih struktura u Orahovici, to im nije uspjelo. Domar Miro Matošević često je imao okršaje sa financijskim, tržnim i sanitarnim inspekcijama, pa i s organima SUP-a, a uz to sporove i natezanja s opskrbnicima u domu.“

U istom članku piše: „Nedugo zatim stižu nedaće. Početkom 1976. inspekcijske službe iz Orahovice zatvaraju dom na Jankovcu zato što su u domu bili prihvaćani i gosti neplaninari. Posljedice su bile očite, uz moralne ponajviše materijalne prirode, te je broj članova društva znatno opao. Tražen je izlaz iz te mučne situacije. Pokušalo se sa Sindikalnim vijećem i Savezom za fizičku kulturu u Osijeku, ali bez uspjeha. Bilo je pritisaka općinskih struktura iz Orahovice, pa i onih iz Osijeka, da se dom preda u trajno vlasništvo SIZ-u za fizičku kulturu u Osijeku. Članovi uprave društva odoljeli su svim spletkama i dom nije bio otuđen. Da dom ne bi bio otuđen, predan je privremeno u zakup ugostiteljskom poduzeću »Ružica grad« u Orahovici na tri godine i tako je bio opet otvoren 22. siječnja 1979., nakon pune tri godine.“

Malo kasnije u istom članke piše i o novim problemima i razriješenu istih: „Istekom zakupnog ugovora dom na Jankovcu je vraćen društvu u derutnom stanju 31. svibnja 1982. Članovi su ga dobrovoljnim radom cijelo ljeto uređivali i popravljali. Za Dan Republike 1982. svečano je otvoren i opet predan na uporabu planinarima. Općinski organi iz Orahovice dozvolili su napokon pružanje svih usluga i gostima neplaninarima.“

Lamentiranja o domu čika Mišo zaključuje: „Iste godine (op. – 1983.) Miro Matošević, domar Jankovca još od 1951, zahvaljuje se na toj funkciji i na članstvu u upravi društva.

Dana 3. lipnja 1984. priređen je veći izlet na Jankovac, na 50. obljetnicu otvaranja prve kuće. Iste je godine, uz novčanu pomoć SOFK-e u Osijeku, uvedeno u dom centralno grijanje, a u proljeće 1985. izmijenjena je dotrajala električna instalacija.“

Posljednji čika Mirin uspon na Triglav i zdravstvene probleme zbog kojih je kasnije manje planinario opisao je dugogodišnji planinar i predsjednik PD „Jankovac“ Dr. Darko Fischer: „Čika Miro (kako smo zvali gosp. Miru Matoševića) i ja uputili smo se sami na Triglav. To je bilo oko 1985. godine kada je čika Miro već prevalio sedamdesetu. Prvi dan, nakon noći provedene u vlaku, s Pokljuke smo stigli do Blejske koče već oko podne. Poslije podne se čika Miro odmarao, a ja pentrao po obližnjim vrhovima. Drugi dan smo već oko podne bili do Vodnikovog doma. Čika Miro se opet poslije podne htio odmarati, dok sam ja mislio da je bolje ići dalje do Planike. Meni, koji sam bio 25 godina mlađi od njega to se činilo sasvim lagana šetnja dok je čika Miro smatrao da je to za njega previše naporno u istom danu. Ipak je on na moje nagovaranje pristao ići dalje. Idući dan smo vrlo polako stigli na Triglav, a zatim se spustili na Dolič. Dan nakon toga ja sam se trebao vratiti u Osijek radi odlaska na more, pa sam se spustio u Trentu. Čika Miro je krenuo prema Triglavskom jezerima.

Kada sam se nakon ljetovanja na moru vratio u Osijek, čuo sam neugodnu vijest. Čika Miro se nakon što smo se rastali razbolio. Imao je problema s prostatom i mokrenjem. Skoro je zaglavio. Nekako se dovukao do najbližeg naseljenog mjesta odakle je hitno prevezen u bolnicu u Jesenice gdje su mu pomogli. Kada sam se prvi put s njim nakon toga u Osijeku sreo rekao mi je: “Onaj put s Vodnikovog doma na Planiku bio je za mene prevelik napor. Zato sam se iza toga razbolio.“

Za svoj plodonosan i dugotrajan rad bio je nagrađen priznanjem za životno djelo „Đuro Pilar“ koje dodjeljuje Slavonski planinarski savez, zatim brončanim, srebrnim i zlatnim znakom i plaketom Planinarskog saveza Hrvatske, srebrnim i zlatnim znakom Planinarskog saveza Jugoslavije, te plaketom Saveza organizacija za fizičku kulturu Hrvatske.

Đorđe Balić, Osijek
27.12.2017.