Zlatko Špringer

ODVJETNIK DR ZLATKO ŠPRINGER – PLANINAR

 

Iako se bavim već duže vremena povijesti slavonskog planinarstva, te povijesti lokacije Jankovca, nisam posebnu pozornost posvećivao Dr Zlatku Špringeru. U dokumentima je, najbliže rečeno spomenut. Slučajna mail prepiska sa jednim sjajnim čovjekom, Zvonkom Špringerom, njegovim sinom otvorila je moje spoznaje i potrebu da sačuvam sliku na sjajni lik DR ZLATKA ŠPRINGERA. Pokazalo se da je i ovaj puta oralna povijest zadnja nada da se nešto važno sačuva od zaborava.

Zašto je Dr Špringman važan planinarskoj javnosti? Kao predsjednik Podružnice HPD „Jankovac“ iz Osijeka je zaslužan za prvu dogradnju planinarskog doma na Jankovcu od 1939. do 1941.godine i viziju lokacije Jankovca koja je i danas moderna.

Pođimo redom. Dr Špringman je pravi Esseker (op. ponjemačeni izraz za „izvorne“ Osječane). Rodio se u Osijeku 9.rujna 1893.godine u službeničkoj porodici (op. te godine rodio se doajen osječkog i slavonskog planinarstva Dr Kamilo Firinger, a u Osijek je došao na službu Dr Igo Schwarz predsjednik prvog planinarskog društva u Osijeku “Bršljan“). Rano, već u 4 godini života ostao je bez oca i spletom okolnosti je smješten u sirotište u Osijeku. Odrastao je u Osijeku, u sirotištu. Iz sirotišta je završio osnovnu školu i tadašnju Kraljevsku realnu gimnaziju.

Iz Izvještaja navedene gimnazije za školsku godinu 1914./15. vidimo da je u lipnju 1915.godine položio ispit zrelosti s odličnim uspjehom. Kako je sam plaćao svoje školovanje (što nam se danas čini neobično za to doba) nije mogao otići na studij tehničkih znanosti, nego je upisao studij pravnih znanosti. Na Pravnom fakultetu u Zagrebu je diplomirao 28.veljače 1919.godine.

Iako je tek stvorena država Kraljevina SHS žudila za školovanim ljudima, posebice pravnicima, Zlatko se opredjeljuje za odvjetništvo. Vježbenički staž proveo je u kancelariji poznatog osječkog odvjetnika Dr Huge Spizera (op. Dr Spizer je napisao statut prvog planinarskog društva „Bršljan“). Nakon vježbeničkog staža 24.siječnja 1923. upisan je u Imenik odvjetnika sa sjedištem u Osijeku, i u istom , uz kraći prekid, je bio upisan do 24.svibnja 1972.godine (gotovo pola stoljeća). U to vrijeme je odvjetnički ured u Osijeku imao i ranije pomenuti Dr Kamilo Firinger.

Da je Zlatko bio sklon hodanju i planinarenju, ili šire gledano današnjim pojmom „zdravo živjeti“ govori i slijedeća crtica iz njegove mladosti. Zlatko je u mladosti bio „sokolaš“ i u to mu je vrijeme nerazdvojan prijatelj bio, kasnije poznati, osječki liječnik ginekolog Dr Julije Batory. Zlatkovo sjećanje koje je opisao u “Glasu Slavonije“ datira u vrijeme Balkanskih ratova kada puno putovao sa prijateljem Julijem.

Zlatko se prisjeća: „Ako se dobro sjećam bilo je to 1912. kada smo bili na svesokolskom sletu u Pragu. Vraćali smo se vlakom i u Plzenju namjeravali sići jer je tamo održavan župski slet. Na izlasku iz vlaka zamijenili su nas s nekakvim delegatima, lijepo pozdravili i smjestili kod nekih sportaša. Nismo im objašnjavali da je došlo do zabune jer smo ionako došli na slet. Kasnije smo od Plzenja do granice išli pješke.“ Drugi put su on i prijatelj Julije odlučili otići do Graza. Tamo su otišli vlakom, a nazad od Graza do Ljubljane pješice. U komentaru novinar „Glasa Slavonije“ kaže: „Osam dana „ugodnog i nezaboravnog pješačenja“ koje onaj tko nije pasionirani šetač ne bi mogao ni zamisliti.“

Druga crtica iz mladosti i prijateljstva s Julijem i naravno hodanjem i planinarenjem. Godine 1913. odlaze brodom iz Trsta do Kotora., a dalje pješice kroz Crnu Goru. Zlatko se prisjeća i kaže: „Prenoćili smo u nekoj gostionici i jednog jutra krenuli za Cetinje. Kad smo stigli crnogorski car Nikola održavao je audijenciju u nekom šumarku. Predstavili su nas kao mlade gimnazijalce. Od tadašnjeg ministra Plamenca dobili smo 60 perpera, a drugi dan krenuli smo nazad. Išli smo tako pješice prema moru kad nas je stigao carski auto, prvi i jedini u to vrijeme u Crnoj Gori. Upita nas car Nikola trebamo li još novaca. Nismo htjeli propustiti priliku i kada je carica Milena izvadila iz njedara bijelu kesicu – primili smo je. Sjedile su tu još i dvije kneginje. Dao je Nikola pet napoleondora. Mnogo novaca. Dovoljno , i previše, da se brodom stigne do Trsta.“

Sigurno da je rad u odvjetničkom uredu Dr Spizera , odbornika prvog planinarskog društva, te profesionalna suradnja sa vršnjakom i kolegom Dr Firingerom pomogla da i Zlatko napokon postane planinar. Godine 1925. rađa se sin Zvonko, 1928. kćerka Cvijeta, od 1929.godine je član „Jankovca“, a 1931. Zlatko je odbornik u „Jankovcu“.

Zlatko svaku priliku koristi da bi planinario, a kad nije bila prilika za planinarenje pješačio bi po okolici Osijeka. Kažu da nije bilo dana da nije propješačio deset i više kilometara. Kako su djeca rasla, tako je krenula i cijela porodica planinariti. Pritom sin Zvonko je zadovoljno pratio oca, ali kćerka Cvjeta nije dijelila očevo i bratovo oduševljenje. Na popisu prvih osječkih skijaša nalazimo i majku Šari. Pored planinarenja i pješačenja, bavio se Zlatko i veslanjem i to ne samo u mlađim danima, nego i poznim godinama. Sin Zvonko se sjeća da „ u ljeto se cijela obitelj smjestila u široki očev skif, čamac kojega je otac sam veslao uzvodno sve tamo do jednog od onih pješčanih sprudova kod ušća rijeke Karašice.“ Tvrde Zlatkovi suvremenici da ni najsnažnija kiša, ni najgušći snijeg ga nisu mogli spriječiti u svakodnevnom pješačenju.

Malo je planina u bivšoj državi bila na koje Zlatkova noga nije kročila, a bilo ih je i izvan granica. „Slabost“ su mu bili Velebit i Alpe. Gotovo na svim važnijim društvenim izletima je učestvovao, a mnoge i vodio. Njegova odanost planinarstvu, njegova radinost, odgovornost, te ugled u društvu, posebno u planinarskoj zajednici dovode do toga da nakon što se Dr Firinger 7.veljače 1936.godine povlači sa pozicije predsjednika „Jankovca“, ta dužnost, bez glasa protiv, bude povjerena Dr Zlatku Špringeru. Do isteka mandata prethodnika (godinu dana) Zlatko vodi društvo bez izmjena u upravi društva. To vrijeme se priprema za sagledavanje problema u radu koje će trebati riješiti u narednom razdoblju.

Kada je 1937.godine izabran za predsjednika društva, točno je znao što je problem, kako ga riješiti i tko mu može pomoći. Za tajnika društva je pozvao Dragana Egera, te blagajnika Mirka Habdiju. Zadatak, kako dograditi i obnoviti planinarski dom na Jankovcu izgrađen 1934.godine, te stvoriti viziju dugoročne budućnosti lokacije Jankovca. Tu su se našla dva istomisleća zanesenjaka, zaljubljenika u prirodu, planinarstvo, Jankovac – Zlatko i Dragan.

U „Hrvatskom listu“ od 25.prosinca 1940. viziju dvaju prijatelja opisao je Dragan Eger slijedećim riječima: „Ova nova cesta neće prelaziti preko samog Jankovca, nego će se nalaziti u udaljenosti od po prilici jednog kilometra. Iz Slat. Drenovca iznosit će dužina ceste oko 4km do mjesta sa kojeg se odvaja kolni put na Jankovac. Ovaj će se odvojak s vremenom također popraviti i produžiti za automobilski saobraćaj. Da se ne naruši mir Jankovca i da se neposredna okolica ne napuni prašinom, neće taj odvojak ići baš na sam Jankovac, nego samo na udaljenost od oko 500m. Na tome mjestu imade pogodan teren, koji bi se još malo izravnao za izgradnju automobilskih garaža i stana čuvara.
Nakon nekoliko časaka hoda od pomenutih garaža dolazimo već do jankovačkih jezera, a malo zatim već i do prostranog dograđenog planinarskog doma, vlasništvo Hrvatskog planinarskog društva, podružnice „Jankovac“ u Osijeku. Dogradnja planinarskog doma, koja je započela u proljeće prošle godine, dovršena je u kolovozu ove godine. U domu sada imade velika blagovaonica, kuhinja, stan za opskrbnika, 3 skupne spavaonice, 5 posebnih soba i sve potrebne nusprostorije. U domu je već izvedena kanalizacija, uveden vodovod i postavljene žice za električnu rasvjetu. Kasnije će se na potoku postaviti kućica sa turbinom za pogon dinamo stroja.
Nakon dovršenog električnog postrojenja postavit će se između stijene i vodopada jake sijalice u odgovarajućim bojama. Slap će se tada na večer ukazati u neslućenoj ljepoti. Uz vječni romon i šum vode, nebrojene će kapljice zasjati kao sićušni kristali, zanoseći nas u krasotama planinske prirode.“

Vizija dvojice prijatelja se je realizirala. Ugled Dr Zlatka Špringera, cijenjenog osječkog odvjetnika otvarao je zatvorena vrata, njegova elokvencija je podizala mobilnost svih kojima je bila upućena. Zaklada koju je Zlatko osnovao , za proširenje i obnovu doma, je prikupila potrebne novce, kojih uvijek nedostaje. A prijatelj, planinar Dragan Eger je vrijedno sve provodio u djelo, kontrolirao utrošak svakog dinara, stalno dodajući nove detalje u realizaciji projekta. Nažalost, dom je otvoren bez pompe u sjeni predstojećeg svjetskog rata.

Godine 1941. počinje rat, zamire planinarska aktivnost. Ustaška vlast Uredbom razrješava dužnosti uprave planinarskih društava, pa tako i Jankovca. Za povjerenika Ustaška vlast imenuje Dragana Egera. Kako su partizani u planinarskom domu i obližnjoj Gutmmanovoj lovačkoj kući organizirali bolnicu, ta lokacija je postala metom borbenog djelovanja. Oko Nove 1943.godine Begićeva bojna je minobacačima sa Sokoline zapalila planinarski dom, Gutmmanov lovački dvorac i vlastelinsku lugarnicu.

No u to vrijeme je Zlatko nažalost već imao druge probleme. Supruga Šari je bila Židovskog porijekla, njena porodica odvedena u logor Jasenovac. Sin Zvonko je mobiliziran i odveden na vojnu obuku u Austriju, vratio se kao domobran i raspoređen u Osijek nešto prije kraja rata. Povlačeći se prema Austriji se predao partizanima, i bosonog sproveden natrag u Osijek na „preodgoj“. Zlatko je stvarno imao druge prioritete.

Poslije rata je već bio zašao u godine, uvjeta za planinarenje prvih poratnih godina i nije bilo. Ostalo je pješačenje i veslanje, dok je mogao.

Njegov suvremenik, kolega iz struke, poznati osječki odvjetnik Dr Dragan Cepelić je napisao: „Vedar po naravi, Dr Zlatko Špringer je volio šalu i pjesmu. Njegov jetak humor znao je mnoge zasmijati, ali ponekad i zapeći. Od pjesama najviše je volio onu narodnu „Plava moma, bijeli danak“. Nije bilo nijedne veselice na kojoj on nije zapjevao tu pjesmu.“

Zlatko Špringer umro je 25.lipnja 1977. godine sa nepune 84 godine. Ovim sjećanjem zahvaljujemo našem Dr Zlatku Špringeru na svemu što je učinio za osječko i slavonsko planinarstvo. Njegova vizija Jankovca i danas je aktualna i služi kao svijetao orijentir.

Đorđe Balić, Osijek
27.12.2017.