Bugarska-Pirin; 28.08.-03.09.2026.

BUGARSKA, OD TOPLIH IZVORA DO VIHRENA U OBLACIMA

Ima putovanja s kojih doneseš fotografije. A ima i onih nakon kojih još danima prepričavaš pojedine trenutke, smiješ se istim dogodovštinama i u mislima ponovno prolaziš stazama. Naša Bugarska s HPD Bršljan-Jankovac Osijek bila je upravo takvo putovanje.

Već nas je Rilski manastir uveo u drukčiji svijet. Okružen planinama, sa svojim oslikanim svodovima, lukovima i prostranim dvorištem, pozvao nas je da usporimo. Među tim zidovima čovjek zastane, pogleda oko sebe i osjeti koliko još toga vrijedi vidjeti i doživjeti.

Bansko nam je postalo dom na nekoliko dana, mjesto jutarnjih polazaka, večernjih povrataka i druženja. A iznad njega čekao nas je Pirin.

Prvi susret s njegovim stazama vodio nas je od doma Banderitsa (хижа Бъндерица), uz obilazak znamenitog Bajkuševa bora, prema domu Vihren (хижа Вихрен) i pirinskim jezerima. Među kamenim padinama i planinskim travnjacima otvarali su se prizori zbog kojih se zastaje i kad nogama ne treba odmor. Voda, stijene, oblaci i ona posebna tišina koju povremeno prekine tek žubor potoka ili glas nekoga iz družine.

Nakon prvog jezera nastavili smo prema Ribnom Banderiškom jezeru (Рибно Бъндеришко езеро) i gotovo stigli do njega. Ali najavljeno nevrijeme podsjetilo nas je da u planini treba znati i kada se vratiti. Drugom smo se stazom spustili prema domu, a tek što smo sjeli, stigao je pljusak. Kratak, ali sasvim dovoljan da nam zaklon bude još draži. Dobro smo se nahodali, vidjeli ljepotu Pirina i ostavili ponešto za sljedeći dolazak.

A onda je došao dan za Vihren.

Rani doručak, pripremljeni ruksaci i polazak kombijima prema domu. Ono što smo dotad gledali iz podnožja sada je stajalo pred nama kao pravi izazov. Vihren (Вихрен), 2.914 metara, tražio je trud, strpljenje i dobru volju.

Krenuli smo južnom stranom prema prijevoju Kabata (Кабата), korak po korak. Kako smo dobivali visinu, razgovori su postajali kraći, zastajkivanja nešto češća, a pogled unatrag sve bolja nagrada. U družini uvijek dobro dođe netko tko će te ohrabriti, pričekati ili nasmijati upravo kad pomisliš koliko još ima.

Iznad Kabate čekao nas je završni uspon. Vrh se činio blizu, ali svaki je metar trebalo odraditi vlastitim nogama. Kamen pod gojzericama, dah, nekoliko koraka pa kratki predah. I tako sve do trenutka kada više nema uspona pred tobom.

Stigli smo.

Vihren nas je dočekao u oblacima. Za široku panoramu možda ćemo morati doći ponovno, ali osjećaj na vrhu bio je potpun. Osmijesi, fotografije i zadovoljstvo koje dobro poznaje svatko tko je vlastitim trudom stigao ondje gdje je želio. Umor se na vrhu nekako drukčije nosi.

Poslije pažljivog silaska ručak i odmor u domu bili su zaslužena nagrada, a navečer je uspon dobio i svoj veseli nastavak. Jer s ovom družinom doživljaj ne završava skidanjem gojzerica.

Bugarska nam je pokazala i svoje toplije, pitomije lice. U Melniku smo uživali među starim kućama, pješčanim piramidama i vinom koje je uz degustaciju sasvim lijepo potaknulo razgovor. Mali grad, a dovoljno razloga da se nikome previše ne žuri.

Rupite su donijele susret s pričom o Babi Vangi, njezinom kućom, crkvom i toplim izvorima. Nad tim se krajolikom uzdiže vulkansko brdo Kožuh (Кожух), posve drukčije od visokog Pirina, ali upečatljivo na svoj način. Samuilov grad potom nas je poveo u povijest, među ostatke utvrde i priče o nekadašnjim vremenima.

Posebnu draž imala je vožnja uskotračnom željeznicom prema Velingradu. Smjestili smo se u vlak i prepustili sporijem ritmu putovanja, zavojima i pogledima kroz prozor. Nakon planinskih staza došli su šetnja gradom, kupanje u termalnim vodama i obilazak jezera i izvora u parku Kleptuza. Noge su taj dio programa prihvatile bez ijednog prigovora.

Kad sve zbrojim, najviše me veseli što smo u jednom putovanju spojili toliko različitih doživljaja. Visoku planinu i tople bazene, jezera i vinograde, manastirski mir i večernji smijeh. Bilo je ranih ustajanja i umornih nogu, ali i mnogo trenutaka zbog kojih bih sve ponovio.

Hvala družini koja je ovu Bugarsku učinila našom zajedničkom pričom.

A vi koji sada gledate fotografije i mislite „mogao sam i ja”, pratite naše sljedeće polaske. Na fotografiji se vidi gdje smo bili. Kako nam je bilo, najbolje ćete saznati kad krenete s nama.

Miro Mutter