Triglav-Slovenija; 04.-09.09.2026.

Izlet na Triglav zasigurno će ostati u posebnom sjećanju svim sudionicima – zbog ljepote Julijskih Alpa, zahtjevnosti uspona, ali i zajedništva koje prati ovakve planinarske pothvate. Svaki sudionik doživio je ovaj izlet na svoj način, pa u nastavku donosimo osvrte troje naših članova koji kroz osobne dojmove, iskustva i uspomene prenose atmosferu s puta i uspona na najviši vrh Slovenije.

Vodič: Stevo Malinović

ISTIM TRAGOM DO TRIGLAVA

Kažu da je najvažnije krenuti. Mi smo krenuli – vlakom i autobusom. Četiri presjedanja, 16 sati do Slovenije. Povratak je bio još bolji: devet presjedanja i 26 sati. Spavanje na otvorenim i zatvorenim kolodvorima. Ukratko – izlet je počeo puno prije planine!

A onda Julijske Alpe!

Povodom 100 godina od prvog uspona na Triglav koji su izveli članovi PD Jankovac, krenuli smo istim tragom. Od Mojstarne i Aljaževog doma preko Kredarice, pa gore – na Triglav, 2864 metara!

A Triglav nije pitao jesmo li spremni. Samo je čekao.

Četiri smo se dana penjali i spuštali, cijelo vrijeme s ruksacima od 50 litara. Vlastite noge – naš glavni pogon. Štapovi? Na ovomu terenu uglavnom ukrasni predmet. Strmine, kamenje, sipar, izložene stijene, sunce koje nemilosrdno prži… i tako satima.

Na zahtjevnijim dionicama koristili smo kacige, pojaseve i setove za samoosiguranje. Čelične sajle i klinovi postali su nam najbolji prijatelji. Penjanje osiguranim, planinarskim putevima bilo je potpuno novo iskustvo – malo adrenalina, malo koncentracije, malo što mi je ovo trebalo, pa onda pogled zbog kojeg sve zaboraviš.

Nakon Triglava, slijedili su Planika, Koča na Doliču, Zasavska koča na Prehodavcih, pa čudesna dolina Triglavskih jezera. Šuma, stijene, jezera, tišina… i osjećaj da si stvarno negdje daleko od svega!

Slovenski planinarski domovi posebna su priča. Svaki put kad vidiš dom, srce malo jače zakuca. Tamo nas je čekalo ono najvažnije: voda, hrana, odmor… i pivo!

A moj osobni favorit – Govnač! Juha od slatkog kupusa i kima. Nakon cijelog dana hodanja – gastronomski doživljaj za pamćenje.

Najljepši su, ipak, bili trenutci kada se planina probudi ili utihne pred noć. Alpska jutra i sumraci – prizori koje ne možeš ponijeti kući, osim u srcu.

Prvi sam put hodala u šesteročlanoj ekipi i moram priznati da je atmosfera bila domaćinska, podržavajuća i ugodna! A vodič za 5+!

Kad je bilo teško, netko je pričekao. Kad si bio umoran, netko te nasmijao. Kad si mislio da više ne možeš – ipak si mogao.

I tako smo, korak po korak, stigli do kraja. Komarča nas je još jednom podsjetila da se u Alpama možeš spuštati gotovo jednako teško kao što si se penjao.

A onda – Koča pri Savici.

I Savica!

Nakon četiri dana oprali smo se u ledenoj vodi. Neki bi rekli kupanje. Ja bih rekla – prirodni visokogorski wellness!

Ovaj izlet za mene nije bio samo uspon na najviši slovenski vrh. Bio je osobni izazov. Test izdržljivosti, upornosti i povjerenja. Naučila sam puno o penjačkoj opremi, osiguranim putevima, ali i o vlastitim granicama.

I opet ih pomaknula.

I sada, napokon, istinski razumijem zašto su Slovenci toliko zahvalni Jakobu Aljažu.

Imaju Triglav.

Brankica Matasović

Dnevnik izleta na Triglav od 4. do 9. rujna 2026.

Obilježavajući izuzetan jubilej HPD-a “Bršljan-Jankovac” iz Osijeka – 100-godišnjicu prvog uspona na Triglav, najviši vrh Julijskih Alpi, koji su 1926. godine izveli tadašnji članovi osječkog PD „Jankovac“, vodič Stevo Malinović organizirao je od 4. do 9. rujna planinarski izlet tragom tih prvih planinara. Na izletu je sudjelovalo 5 planinara HPD-a “Bršljan-Jankovac” iz Osijeka, a ja sam im se, kao član HPD-a „Cibalia“ Vinkovci, dodatno priključio. S ciljem što vjerodostojnijeg ponavljanja prvog izleta, uz izbor identičnog vremenskog termina, za odlazak i povratak korištena su sredstva javnog prijevoza – vlak i autobus.

Pokazalo se da je takav prijevoz bio veći izazov od samog planinarenja. Uz više od desetak presjedanja na vlakove i autobuse, dugih čekanja prometnih veza, sjedenja i spavanja na klupama u parkovima, čekaonicama i peronima, na putovanju od Osijeka do Mojstrane (u odlasku) i od Bohinjske Bistrice do Osijeka (u povratku) provedeno je preko 40 sati. Dio puta, od Koče pri Savici do Bohinjske Bistrice, morao se obaviti čak i taksijem. Prema nekim bilješkama, i naši prethodnici su 1926. godine otprilike toliko vremena proveli u prijevozu do planina i povratku natrag!

No, unatoč tome, sve što smo doživjeli na putu nije utjecalo na planinarski duh, motivaciju i dobro raspoloženje, koji su vladali tijekom cijelog izleta!

Planirani planinarski dio izleta predstavljala je trasa: Mojstrana – Aljažev dom – Triglavski dom na Kredarici – Triglav – Triglavski dom na Kredarici – Koča pri Triglavskih jezerih – Koča pri Savici. Identičnu trasu prošli su osječki planinari prije 100 godina.

Peteročlanu ekipu iz Osijeka (2 planinarke i 3 planinara) dočekao sam 4.09. u kasnim večernjim satima na vinkovačkom željezničkom kolodvoru, odakle smo nastavili zajedno put ka Sloveniji.

Po dolasku u Mojstranu, u ranim poslijepodnevnim satima 5.09., krenuli smo uređenom stazom kroz ledenjačku dolinu Vrata ka Aljaževom domu. Dio puta vodio je uz živopisni potok Triglavska Bistrica, na kojoj se nalazi i slap Peričnik, jedan od poznatijih slapova u Sloveniji. Po dolasku u Aljažev dom, smjestili smo se, večerali i prenoćili.

Sljedećeg dana, 6.09., nastavili smo hodanje ka Triglavskom domu na Kredarici, stazom preko Praga. Početni dio staze nije bio težak, ali je nakon prelaska potoka Triglavska Bistrica staza postala strmija. Najteži dio bile su vrlo strme stijene (Prag), gdje je staza osigurana klinovima i sajlama, zbog čega smo koristili kacige i penjačku opremu. Prelaskom Praga staza se nastavila blažim usponom, po kamenjaru i siparu, sve do dolaska na plato Kredarice i Triglavskog doma, u kome smo se smjestili i prenoćili. U kasno poslijepodne smo s terase doma promatrali helikoptersku akciju spašavanja GSS-a Slovenije na Triglavu, a sutradan smo saznali da se radilo o smrtnom slučaju u kome je poginuo jedan slovenski planinar. Navedena akcija uzrokovala je da uspon na Triglav i silazak s njega bude u prekidu nekoliko sati, zbog čega se više planinara spuštalo s Triglava po noći, dok su neki, koji su planirali poslijepodnevni uspon, odustali od istoga i odgodili ga za sljedeći dan.

Ujutro, 7.09., naš je vodič Stevo provjerio jesmo li svi postavili svoju sigurnosnu opremu na pravi način, nakon čega smo krenuli s usponom na Triglav. Na stazi je bila prilična gužva, zbog velikog broja planinara, dijelom onih koji su planirali uspon istog dana kao i mi, a dijelom i zbog zatvaranja staze prethodnog dana, uslijed opisane akcije GSS-a. No, uz pažljivo penjanje, nužni oprez pri mimoilaženju s drugim planinarima i korištenje sigurnosne opreme, popeli smo se do vrha bez ikakvih problema. Pogled s vrha Triglava nagrada je kakva se ne može dobiti drugačije nego osobnim usponom i to su shvatili svi članovi ekipe. Nakon obveznog fotografiranja, kratkog odmora i okrijepe, krenuli smo s vrha, uz također veliku pažnju pri silasku. Nakon sigurnog silaska svih članova ekipe i kraćeg predaha, nastavili smo se spuštati ka Domu Planika i Koči na Doliču. Na terasi Koče na Doliču napravili smo pauzu za ručak, nakon čega smo nastavili put preko prijevoja Hribarice. Nakon prelaska prijevoja Hribarice shvatili smo da, zbog kasnijeg polaska s Kredarice, uzrokovanog velikom gužvom pri usponu i silasku s Triglava, nećemo prije mraka stići do planiranog smještaja u Koči pri Triglavskih jezerih. Stoga smo promijenili pravac puta ka Zasavskoj koči na Prehodavcih. Do iste smo stigli tik prije mraka i kiše, koja se spustila nekoliko minuta nakon našeg ulaska u Koču. Srećom, uspjeli smo si osigurati nužni smještaj i naše treće noćenje.

Ujutro rano, 8.09., krenuli smo kroz Dolinu Triglavskih jezera ka Koči pri Triglavskih jezerih. Staza je vodila uz prekrasna triglavska jezera (Rjavo, Zeleno, Jezero v Ledvicah, Močivec) koja su se značajno smanjila zbog suše. Nakon kraćeg predaha i okrijepe u Koči pri Triglavskih jezerih, nastavili smo se spuštati uz Dvojno i Črno jezero do strme staze preko stjenovitog grebena Komarča. Staza preko Komarče većim dijelom je osigurana sajlama, a zbog strmih serpentina prijetila je i opasnost od odrona kamenja, pa smo cijelim putem na sebi imali kompletnu sigurnosnu opremu, prema uputama našeg vodiča. Nije nam to uvijek odgovaralo, što zbog vrućine, što zbog težine ruksaka, kao i tada već prilične količine akumuliranog umora, ali Stevo je bio uporan u inzistiranju na korištenju kacige i penjačkog kompleta. Opravdanost takvog postupanja uvidjeli smo u trenutku, kada smo se iznenada našli u središtu akcije GSS-a pri spašavanju jedne osobe u serpentinama iznad naših glava i zračne struje rotora vojnog helikoptera, pri čemu smo zasuti masom sitnog kamenja, lišća, zemlje i prašine. Zbog strme i uske staze nismo se mogli skloniti iz zone utjecaja helikoptera, a od mogućih ozljeda spasilo nas je samo upozorenje našeg vodiča na stalno nošenje sigurnosne opreme cijelo vrijeme tijekom silaska. Nakon neugodne epizode s akcijom spašavanja, nastavili smo silazak do završne točke planinarenja – Koče pri Savici. Ondje smo se osvježili u ledeno hladnoj Savici, ručali i pripremili za povratak kući.

Nakon dugotrajne vožnje vlakovima slovenskih i hrvatskih željeznica, u Vinkovce smo stigli u kasno poslijepodne 9.09. Kolege iz Osijeka su imale još jedno presjedanje na vlak za Osijek.

U zaključku mogu reći samo sljedeće:

Bio je to jedan vrlo kvalitetan, lijep i izazovan planinarski izlet! Četiri dana smo planinarili po kondicijski i tehnički vrlo zahtjevnom terenu, spavali smo u različitim uvjetima planinarskih domova, svjedočili smo akcijama GSS-a Slovenije, ali na kraju treba istaknuti ono najvažnije – svi smo se sigurno vratili s izleta, zadovoljni, dobro raspoloženi i prepuni lijepih doživljaja! Uz super ekipu, dobru suradnju na terenu i pravo vođenje, ništa se manje nije ni moglo očekivati!

Goran Heffer

Sto godina poslije

Dok sjedim u vlaku razmišljam o tome što su oni znali, što su očekivali, jesu li imali predodžbu kamo idu, jesu li bili nervozni. Jer znam da ja jesam.

Šestero duša iz HPD Bršljan-Jankovac krenulo je 4. rujna 2026. vlakom iz Osijeka prema Sloveniji i njezinu najvišem vrhu – Triglavu. Potaknuti genijalnom idejom našeg vodiča Steve Malinovića, odlučili smo izvesti isto što i članovi PD Jankovac prije točno sto godina. A to je uključivalo ista prijevozna sredstva – vlakom od Osijeka do Jesenica te autobusom do Mojstrane te istu planinarsku rutu.

Planinarska ruta započinjala bi u Mojstrani pa do Aljaževog doma (1015m) gdje bismo i noćili. Sljedeći dan, 6. rujna, polazak do plainarskog doma pod Triglavom – Kredarice (2515m) te ponovno noćenje. Ponedjeljak, 7. rujna, predviđen je za uspon na Triglav te silazak do Zasavske koče na Prehodavcih. Utorak je rezerviran za silazak do Koče na Doliču, Triglavskih jezera, silaska po Komarči te konačno i Koče na Savici odakle bismo se trebali uputiti prema Osijeku. Ideja je zvučala romantično i primamljivo.

U praksi – ne znam je li netko od nas uspio izbrojiti silna presjedanja, spavanja na kolodvorima, klupama i parkovima koje smo također morali odraditi. Srećom, ekipa je bila toliko pozitivna i dobro raspoložena da nam ni autobus za povratak koji smo nehotice propustili nije pokvario raspoloženje. Nismo tada znali da će nam ova nesmotrenost odužiti putovanje za 12 sati.

“Daj da vidim koliko je tvoj težak.” – pitali smo jedni druge već na željezničkom kolodvoru u Osijeku. Jedan ruksak za pet dana avanture  ne može biti olakotna okolnost.

Iz pitoreskne Mojstrane napokon krenusmo prema Aljaževom domu, putem posjećujemo slap Peričnik, a vrlo skoro pred nama se otvaraju prekrasni vidici, moćne i silne stijene svuda oko nas. Aljažev dom smješten je pod zastrašujućom sjevernom stranom Triglava koja izaziva ništa drugo doli strahopoštovanje. Časkom oblaci prekriju stijenu pa ti se učini da i nije tako strašno. Trenutak poslije, otkrije se neki njezin dio i ponovno izazove knedlu u grlu i osjećaj poniznosti. Kao da se planina i oblaci poigravaju s planinarima i njihovim živcima. U ovom domu i noćimo, a to će ujedno biti i najljepši i najbolji dom na našem putu. Hvala Bogu, ni to tad nisam znala.

Prema planu rano ujuro krećemo prema Kredarici. Prolazimo prekrasnom udolinom gdje samo želiš stati i gledati ove prekrasne vidike – zelenilo, stijene, oblaci. Uskoro počinje i uspon – ipak se trebamo popeti 1600m do doma. Jutro je, stijena skliska, što zahtijeva dodatan oprez. Prije prvog uspona preko Praga učini mi se da će biti nemoguće s ovim ruksacima, no uspijevamo. Mnogo klinova, ponešto sajli, izloženih dijelova, dubina i visina s kakvima se dosad nisam susrela. Tijekom uspona čujemo višestruka prelijetanja helikoptera ne znajući da je taj dan jedan planinar poginuo na Triglavu.

Put do Kredarice činio se beskrajno dugim, no kada je ugledasmo, požurismo kako bismo se napokon okrijepili i odmorili. Naspram Kredarice – silna stijena, veliki greben Malog Triglava, a iza veličanstven i moćan Triglav. Osjećaj strahopoštovanja i divljenja potpuno me preplavio.

Ranim jutrom s malim ruksacima i samoosiguranjem krećemo prema Malom Triglavu. Vrlo brzo Mali Triglav opravdava svoje ime i pokazuje sve svoje čari – strmina, izloženost, ponori s obje strane, uski grebeni, skliske stijene. Poštena uvertira za Triglav. Putokaz kaže 1 sat, no velike su gužve, sporo se krećemo pa nam treba duplo više. A i nije za vjerovati Slovencima.

I evo ga! Toliko puta pogledan na fotografijama, videima, toliko pročitanog, toliko priprema, straha, propitkivanja – bijeli, metalni dvometarski Aljažev stup, vrh Triglava. Teško mi je povjerovati gdje sam. Triglav je toliko isturen i silan vrh da u svojoj okolici nema sličnog vrha. Prekrasna panorama koju je teško procesuirati u tako kratkom vremenu. Pa uspjeli smo!

Čestitanje, fotografiranje i spuštamo se prema Kredarici. Uzimamo svoje velike ruksake i započinjemo silazak koji će također trajati dva dana. Prolazimo pokraj planinarskog doma Planike te nakon cjelodnevnog spuštanja stižemo u Zasavsku koču na Prehodavcih gdje i noćimo.

Ujutro prolazimo Dolinom Triglavskih jezera do Koče pri Triglavskih jezerih. Natpis “Zahtjevan planinarski put” upozorava nas da naša avantura nije gotova. Slijedi spuštanje po strmoj litici osiguranoj klinovima – Komarči. Nakon zahtjevnog spusta, nema odmora. Vojni helikopter upravo je u akciji spašavanja te se brzo bacamo na zemlju i sekundu kasnije bivamo zasuti sitnim kamenčićima, zemljom, prašinom. Činilo se da traje cijelu vječnost. Nastavljamo spuštanje sad već poprilično umorni i fizički i psihički. Po dolasku na rijeku Savicu osvježavamo se i presvlačimo. U Koči na Savici dogovor jednoglasno pada na govnač (tradicionalno slovensko jelo od slatkog kupusa). Dok se mi tako sladimo pred očima nam prolazi zadnji autobus do Bohinjske Bistrice. Pred voznim redom uviđamo što smo propustili, jasno nam je da slijedi drugi dio avanture – povratak kući. Tako je i bilo – red čekanja, spavanja na kolodvorima, čekanja, spavanja po klupama, vlak, čekanje, vlak, autobus, vlak i u srijedu navečer, 9. rujna, stižemo u Osijek.

Čemu sve ovo?

Kako bismo obilježili stogodišnjicu izleta članova PD Jankovac, koji su, “nakon poduzetnih izleta u požeško gorje, odlučili poduzeti izlete u visoko gorje, a u prvom redu na najvišu goru u Jugoslaviji, Triglav.” Tako reče u svom putopisu dr Kamilo Firinger, tadašnji vodič također šesteročlane osječke ekipe.

Odlična ekipa, prekrasan krajolik, avanture s prijevoznim sredstvima, spavanje pod vedrim nebom učinili su ovaj izlet zaista posebnim. A sve je započelo idejom našeg vodiča, Steve Malinovića, kojemu od srca zahvaljujem na entuzijazmu i dobroj volji da i nama ostalima omogući ovakvo nezaboravno iskustvo.

Maja Pavičić