Gucom na Jankovac

Gucom na Jankovac

Prvo moramo razjasniti – što i tko je „Guco“. „Guco“ je isto što i „Ćiro“, ali za Slavonce nije isto. „Guco“ je bilo slavonsko šinsko prometalo gotovo sto godina. To je uskotračni vlak Slavonske podravske željeznice u vlasništvu S.H. Gutmann Belišće i zato je u Slavoniji „naš Guco“, dok je u ostalim dijelovima bivše države to „Ćiro“.

Guco je prvotno zamišljen kao industrijska pruga za eksploataciju šuma i razvijao se na pravcima i lokacijama šumske sječe. Ubrzo su se vlakom počeli koristiti i putnici, pa su vlasnici počeli nabavljati i putničke vagone. No, trebalo je vremena da komfor putnika bude u prioritetima vlasnika Guce.

150830_clip_image002

Nasljednici Hendrika Salamona Gutmanna (oko 1875. godine): Edmund, Vilim i Isidor (slijeva sjede) i Ladislav i Alfred (slijeva stoje). Ladislav i Vilim su bili među utemeljiteljima „Bršljana“ (slika iz monografije Milana Salajića: Staro Belišće)

Anegdota iz vremena početaka Guce, kada je prioritet bio prijevoz drveta, a putnici… Kažu da je bilo vrlo svečano kada gospoda Gutmanni odluče ići u posjet npr. grofu Majlahtu u Donji Miholjac. Za tu priliku priključuje se poseban putnički vagon vlasnika Guce, jasno opremljen „de lux“ za svoje doba. Kada „gazde“ stignu, Guco kreće, vozi i staje u Donjem Miholjcu. Za ostale putnike muke počinju tek po dolasku u Donji Miholjac, osim ako im Miholjac nije bio predviđen kao izlazna postaja. Nitko ne zna, a ne smije niti pitati  kada će vlak nastaviti vožnju.

No uz uobičajene „dječje bolesti“ Guco se usavršavao i postao kičma gospodarskog razvoja Slavonije, prevozeći teret, putnike na posao i u školu, ali i na izlete.

Povodom 25 godina rada na dužnosti direktora Slavonsko Podravske željeznice, činovnici i namještenici su ing. Henriku Herzu poklonili mapu akvarela Ivana Rocha iz veljače 1926. godine s motivima željezničkih stanica kojima je prometovao Guco.

Drugi „lik“ ove priče je Jankovac. Jankovac je udolina na Papuku nedaleko Slatinskog Drenovca. Udolina se ukazala kada su početkom XIX. stoljeća staklari posjekli staru bukovu šumu, otišli u stečaj i doveli u situaciju tadašnjeg vlasnika Josipa (I) pl. Jankovića od Pribira i Voćina da odluči što će s Pustom Jankovac. I odlučio je. Biti će to mjesto za ladanje. Poduzeo je aktivnosti koje će Jankovac proslaviti kao izuzetan kutak u slavonskom gorju. Gosti u njegovom lovačkom dvorcu – kuriji, bili su viđene osobe javnog, političkog, kulturnog i inog života Slavonije i Hrvatske, ali i puno dalje. Bilo je pitanje prestiža sredinom XIX. stoljeća boraviti na Jankovcu.

Gutmanne i Jankovac, pored ostalog, pobliže je povezao i Guco.

Krajem XIX. stoljeća Gutmanni otkupljuju Voćinsko vlastelinstvo, a time i Jankovac. Grupa uglednih osječkih građana na Duhove 13. lipnja 1895. odlazi na izlet na Jankovac, i u općoj euforiji ugođaja Jankovca odlučuje osnovati prvo planinarsko društvo „Bršljan“ u Osijeku. Među osnivačima i prvim članovima bili su i Ladislav i Vilim Gutmann de Gelse.

150830_clip_image004

Dr. Vatroslav Igo Schwarz, ravnatelj Zakladne bolnice u Osijeku, organizator izleta na Jankovac i predsjednik „Bršljana“ (Foto: Wiener Salonblatt)

Nakon ceste druga prometna komponenta pristupa Jankovcu je željeznički prijevoz koji omogućuje prijevoz većeg broja ljudi. Ta vrsta prijevoza ljudi i roba nije realizirana izravno preko Jankovca, ali njen razvoj je razvijao i Jankovac.

U počecima razvoja željezničkog prometa moramo razlikovati – pruge normalnog kolosijeka, vicinalne (periferne ) pruge, stalne industrijske pruge i povremene industrijske pruge.

Za razvoj Jankovca najvažnija destinacija je bila Osijek, grad sa najvećim brojem stanovnika, administrativni, industrijski, kulturni, obrazovni i ini centar,  centar konkraljevine Slavonije. Cilj je bio željezničkom prugom od Osijeka što bliže prići Jankovcu.

Prvo je sagrađena željeznička pruga normalnog kolosijeka, a za funkciju prijevoza ljudi iz Osijeku na Jankovac puštena je u promet 3.prosinca 1894. na pravcu Osijek-Našice-Batrina-Požega.

Kako je planinarima i izletnicima cijena prijevoza uvijek bila važna, tako je bilo i u povojima planinarstva i izletništva, pa su radije koristili usluge Slavonske podravske željeznice u vlasništvu S. H. Gutmann Belišće, gdje je prijevoz bio jeftiniji, ali putovanje dulje.

Željeznička pruga je do Slatinskog Drenovca puštena u pomet 2. siječnja 1907. godine, ali je Guco iz Osijeka prvi put prometovao 29. studenog 1908. godine, i od tada je na tom pravcu željeznička pruga bila u funkciji do 21. lipnja 1967. godine. Tada su dionice prema Slatinskom Drenovcu, Voćinu i Orahovici kao nerentabilne ukinute.

Koristeći se crtežima iz mape  i drugim fotografijama možemo vidjeti što su prvi osječki planinari vidjeli putujući vlakom iz Osijeka na Jankovac, saznati o čemu su pričali i što su na putu saznavali. Krećemo u avanturu Gucom na Jankovac.

Željeznički kolodvor Osijek

Organizirani putnik prvo se interesira za vozni red:

150830_clip_image006

Prema voznom redu najbolja veza iz Osijeka za Slatinski Drenovac je sa polaskom iz Osijeka u 13,05 sati preko Josipovca, Petrijevaca, Satnice, Ladimirevaca, Valpova, Belišća, Veliškovci-Gat, Črnkovaca, Podravskih Podgajaca, Donjeg Miholjca, pa dalje  Gložđe, Blanje, Viljevo-Kapelna, Moslavina-Crnac, Breštanovci, Boljara, Grudnjak, Bare Slavonske, Mislavac i tako u 18,05 sati dolazak u Čačince. U Čačincima pauza do 22,51 h kada uz presjedanje vlak kreće u Humljane, Pušinu i u Slatinski Drenovac kamo stiže (ako je po voznom redu) u 23,33 sati. 

150830_clip_image008

150830_clip_image010

Pogledajmo na karti koliko obilaženja da se stigne na željeni Jankovac. Razlog je prozaičan: pruga je građena za potrebe eksploatacije drveta, a putnički promet je kolateralna djelatnost.

U spomenici „Jankovac 1925 – 1975“ dr. Firinger piše: „Prvih godina nije bilo ni planinarskog popusta na željeznicama, a zbog konkurencije između Gutmannove Slavonske podravske željeznice i državnih željeznica pazilo se, da ne bude priključka u Čačincima tako da Osječani budu prisiljeni u Drenovac i Voćin, a i natrag, voziti se Gutmannovom malom željeznicom. To je značilo voziti se zaobilazno preko Donjeg Miholjca oko 6 sati ili po dolini pješačiti cestom 14 km od Čačinaca do Drenovca ako se putovalo državnim željeznicama do Čačinaca.“

150830_clip_image012

Gumannov željeznički kolodvor Osijek

13,05 h željeznički kolodvor Osijek – Vlak polazi na vrijeme.

Dug put od Osijeka do Drenovca planinari su u vlaku su provodili spavajući, jedući i pijući, u pjesmi, kartanju… Kako je to moglo biti saznajemo iz kraćeg razgovora essekera – planinara Vilima, Šaloma i Ivana koji putuju na Jankovac:

Šalom: Jedva sam stigo na cuk, Herr Povišl hot mi pold net vuln pustit.

Ivan: Kako je glup taj farplan. Krećemo iz Osijeka u 13.05, a u Drenovcu smo tek u 23.33, a onda još sat i pol cipelcugom do Jankovca.

Vilim: Štel ta fua kolko ćemo bit af Jankovac. U nedjelju ta cuk fun Drenovac kreće u 14.04, unt in Essek iza, vons ta libe Got vil, u 19.20.

Šalom: Tko je za raki, a imam i špek fum flajša Janoška.

Ivan: Stvarno, ‘ajdmo nešt ajnemovat pa odspavat.

Vilim: Špilma liba a kartnparti! Čuj ten harmonikaš im vageina tonebn! Što dobro tut a špiln!

Šalom: Jeste vidjeli ti klani švoaci fun Čačinci vos ima putuje ovim cugom. Danas sam joj ponio prazne keable fum ploc pis cum cuk. Kaže, si hast Julka.

Ivan: Hoćemo li kod Šnelera kad se vratimo? Kažu ima novu pjevaljku. 

13,26 h željeznički kolodvor Josipovac

Nismo razumjeli naše suputnike, jer su se međusobno sporazumijevali na essekerskom dijalektu. Znatiželjni, kakvi već jesmo, zamolili smo uglednog prof. dr Velimira Petrovića, profesora njemačkog jezika u mirovini, stručnjaka za essekerski da nam prevede što su dečki govorili. Profesor nam reče;

Šalom: Jedva sam stigao na vlak, gazda Povišl me skoro nije pustio.

Ivan: Kako je glup taj vozni red. Krećemo iz Osijeka u 13;05, a u Drenovcu smo tek u 23;33, pa još sat i pol pješke do Jankovca.

Vilim: Zamisli koliko ćemo biti na Jankovcu. U nedjelju vlak iz Drenovca kreće u 14;04 i u Osijeku je (ako Bog da) u 19;20.

Šalom: Tko je za rakijicu, a imam i slanine od mesara Janoške.

Ivan: Stvarno, ‘ajdmo nešto pojest pa odspavati.

Vilim: Radije partiju šnapsa da bacimo. Čuj onoga iz susjednog vagona što dobro svira.

Šalom: Jeste vidjeli onu malu crnu iz Čačinaca što uvijek putuje ovim vlakom. Danas sam joj ponio prazne košare od pijace do vlaka. Kaže da se zove Julka.

Ivan: Hoćemo li kod Šnelera kad se vratimo. Kažu ima novu pjevaljku 

Željeznički kolodvor Belišće

14,24 h željeznički kolodvor Belišće

Novo kretanje vlaka i nova priča. Kako je nastao Jankovac otkiva nam župnik iz Voćina Franjo Pipinić:

„Ko od čitatelja „ Hrvatskog Lista“ nije bio na Jankovcu ili ko barem nije čuo za njegove prirodne ljepote u Slavoniji? Jer jedini Jankovac u cijeloj Slavoniji ima slap, pa špilje, planinsko jezero i onu prekrasnu vodu od koje i zubi trnu.

No malo je komu poznato i od onih, koji su bili na Jankovcu, ko je onaj, koji je Jankovac otkrio i uredio, a najposlije našao u njemu i svoje zadnje počivalište. Puni udivljenja stajali smo mnogi pred njegovom grobnicom i gledali na podnožju oltara u kamenitoj udubini natpis Josip Janković, pisan madžarski i staroslavenski. Neki su podaci o njemu sačuvani u župskim knjigama voćinskim, jer je taj Josip Janković bio voćinski vlastelin i kolator župne crkve u Voćinu. U matici umrlih i župskoj spomenici piše, da je godine 1861. dana 31. srpnja umro oko pol 9 ujutro presvijetli gospodin Josip Janković od Pribina i Voćina u dobi od 82 godine, rođen u Beču. Zato je valjda narodna predaja i dovela njegov porod u vezu s Habsburgovcima. Bio je c. kr. kamerarius senior, vitez slavnog Leopoldovog reda, vlasnik dobra Voćin, koje je onda sezalo sve do Drave.  Bio je, kaže Spomenica, otac svojih podanika i obnovitelj cijeloga trgovišta Voćina, uveo je mnoge novotarije civiliziranoga svijeta, kao na pr. engleski vrt, vodoskok, kome nema para u monarhiji i tvornicu stakla.

Za razumijevanje toga moram spomenuti, da je taj vodoskok bio pod mostom ispod Jankovačkog slapa i još prije rata vidjeli su se njegovi ostaci. Staklanu je Janković uredio na Jankovcu povrh slapa. Poslije je ta staklana prenesena u Duboku na putu Velika – Jankovac, gdje se još i sada vide njezine ruševine. Iz Duboke je prebačena u Zvečevo i tamo je radila do 1912. kad je izgorjela i poslije više nikada nije obnovljena. Radila je ta staklana na različitim mjestima preko 100 godina. Na Jankovcu se još i danas vide zidine staklane,  veliki kotlovi i staro groblje povrh Jankovca.“

15,26 h željeznički kolodvor Donji Miholjac

Nakon predaha u Miholjcu, nova priča. „Zanimljiva je i priča jednog vlakovođe koji objašnjava kako su se nekada zimi grijali putnici u vagonima bez grijanja. Bilo je to vrijeme prvih godina rada Gutmannove pruge u režimu javnog prijevoza putnika. Tada nije bilo dovoljno putničkih vagona koji su se grijali parom. Grijanje je radilo tako da se iz lokomotive posebnim cijevima pušta para kroz vagone ispod sjedala čime je zagrijavan vlak. Međutim, bilo je dosta vagona bez ugrađenog grijanja ili je sustav bio u kvaru pa se za grijanje koristila ugrijana cigla. Zimi su se u lokomotivi i vagonima vozile pečene opeke većih formata koje su se zagrijavale na posebnoj platformi iznad ložišta ili kotla i tako zagrijane dijelile putnicima. Putnici bi ih postavljali pod noge ili sjedili na njima dok se ne ohlade. U usputnim kolodvorima bi mijenjali hladne opeke za ugrijane i tako se zimi putovalo u nekim vlakovima ove željeznice“.

Vlak ne staje na željezničkom kolodvoru Kapelna- Viljevo

16,21 h željeznički kolodvor Moslavina- Crnac

Župnik Pipinić otkriva još malo povijesti Jankovca:

„U matici piše, da se taj Josip Janković nije nikada ženio, da je umro od staračke slabosti, ispovijeđen i pokopan ispočetka u župnoj crkvi voćinskoj uz asistenciju osmorice svećenika. Godine 1862. dana 30. srpnja, kaže Spomenica, bilo je tijelo „pohvaljenoga presvijetloga gospodina „  Josipa Jankovića uz dozvolu Prečasnog ordinata prebačeno na večer oko 7 sati iz župne crkve voćinske u planinu Jankovac u isklesanu pećinu da tamo počiva pod mramornim oltarom. Drugi je dan tu kapelu dozvolom Ordinarijata u čast i štovanje sv. Josipa blagoslovio vlč. g. Zlatousti Gergesina, kotara virovitičkog vicearhiđakon, uz asistenciju župnika iz Sopja Mihajla Domca, Gustava Tompaka iz Lukača i Josipa Feletara iz Voćina, koji je održao i prigodnu propovijed. Prisutni su bili i veleučeni gospodin Josip Stajnović, župnik iz Marijanaca i mnoštvo plemenite gospode, kao i pokojnikovi sinovci Ladislav i Josip Janković, grof Julije Janković, daruvarski i više od 300 drugih osoba. Ujedno je za pokojnika služen i rekvijem. Sinovci su Jankovićevi osnovali tom zgodom kod župne crkve u Voćinu i fundaciju, pa je župnik morao svake godine na taj dan i jednoć u jesen doći u 28 km daleki Jankovac i na grobu u toj kapeli čitati sv. misu za pokojnika. Uslijed rata propala je ta zadužnica i zadnji sam puta čitao nad grobom misu godine 1924. Poslije se srušio i prilaz do grobnice, pa se sada teškom mukom može i doći do groba.“

16,53 h željeznički kolodvor Breštanovci

Pa tko je to dolazio na Jankovac pitaju se putnici koji još nisu došli ni do pola puta. Gejza Rekette, učitelj iz Cabune, objavio je u više brojeva Vjesnika županije Virovitičke iz 1899. godine podatke iz Knjige posjetitelja kurije na Jankovcu, tako da možemo djelomično saznati tko je u prvih nekoliko godina nakon gradnje kurije bio gost Jankovca.

Tako znamo da je 16. rujna 1854. godine Josip (I.) pl. Janković ugostio Adolfa grofa Jankovicha, Agatu groficu Jankovich-Schaffgotsch, Julija Jankovicha, conte Janković-Moutel, Henrika grofa Khuena-Héderváriya, Otmara Stikaya, Ladislava grofa Pejacsevicha, Julia Nitzkya i Irenu Nitzky te Julija grofa Pejacsevicha. 24. lipnja 1858. godine na Jankovcu borave Gabriela grofica Pejacsevich-Döry, Amalia grofica Sigray, Irena de Nicky i Carolina Freiin v. Lederer. 18. rujna 1862. u gostima su Miroslav Broschan, kasniji osječki gradonačelnik, a listopadu Antun grof Khuen-Héderváry, Angelica Khuen-Héderváry, Alica Khuen-Héderváry, Khuea Karol, Helenschy gr. Wurmbrandt i Leo grof Wurmbrandt. 23. srpnja 1867. godine Maldina grof Bombelles, rodjena Drašković, i grof Mac. Bombelles, te mnogi drugi predstavnici plemstva.

Nedugo nakon prenošenja posmrtnih ostataka pl Jankovića iz Voćina u grobnicu na Jankovcu, 25. listopada 1862. godine na Jankovcu su i njegovi nećaci i nasljednici Ladislav Jankovich i Aladar Jankovich s prijateljima Laszlom Borczyjem i Karlom Benakom.“

17,02 h  željeznički kolodvor Boljara

Na pola puta postavilo se pitanje – tko su bili prvi Jankovački stanovnici, staklari? Vlasnik staklane na Jankovcu bio je Ivan Gastajger. Sklopio je ugovor (1801.) o zakupu zemljišta i eksploataciji drveta s Ivanom (IV.) Nepomukom Jankovićem, vlastelinom Voćinskoga vlastelinstva.

Radionice, skladišta, peći, stambene zgrade i drugi objekti izgrađeni su na platou povrh slapa – između današnjega parkirališta i akumulacije prije slapa te dječjeg igrališta i livade ispred planinarskog doma. Iznad doline, a pokraj ceste koja vodi preko Duboke do Velike, sagradili su staklari i kapelicu i podignuli groblje nedaleko nje.

U matici krštenih župe Voćin je za 1801. godinu zabilježeno da se u „Staklani na Skakavcu“ rodio sin Petra Perića, došljaka iz Sigeta, a u matici umrlih nalazimo 14. kolovoza. 1802. godine po prvi put za Skakavac i naziv Jankovac („Iankovacz seu Skakavacz“). Posljednji upis u matičnim knjigama je 7. ožujka 1822. godine, no na staklarskom groblju na Jankovcu pokapa se do 1839. godine, što samo pokazuje da su voćinske matice nepotpune. U voćinskim (i veličkim) maticama nalazimo imena jankovačkih staklara. Očito su staklari stranci i došli su iz svih krajeva tadašnje Monarhije. Njihova prezimena su: Paitl, Fist, Krist, Majhnicek, Gut, Bok, Gais, Gosler, Peter, Mospaber, Knedl, Buchsbaum; Vaihtenau, Gasteiger, Florian, Esenhalter, Worbem, Polaj, Fortin, Eichler, Sauer, Majer, Worm, Sifcnonetti, Schulz, Marih, Kreps, Monc, Denk, Inhof, Pongrac, Fuks, Steiner, Fesl, Majer, Pelc, Stanek i Eberhard. Najčešća su prezimena Gosler i Krist.“

18,05 h željeznički kolodvor Čačinci

Dulje stajanje i presjedanje iz vlaka u vlak je prilika da nam stari strojovođa Rončević nešto ispriča, i to kako voze i održavaju vlakove.

“Naime, tada na lokomotivama nije bilo brzinomjera, već se brzina određivala na osnovu iskustva i višegodišnje prakse. Bilo je i nekakvih pravila koji su pomagali u određivanju brzine vožnje. Jedan od načina bio je da se prati vrijeme vožnje između „hektometarskih” stupica pored pruge pa na osnovu tog vremena izračuna brzina. Drugi je način bila „odoka” procjena brzine promicanja objekata uz prugu koja je zahtijevala određeno iskustvo. Najčešće se koristila metoda usklađivanja vremena dolaska u kolodvor i reda vožnje. Ako bi strojovođa uočio približavanje vlaka nekom kolodvoru prije vremena po redu vožnje, tada bi smanjio brzinu, ili ako je vlak kasnio, povećavao bi brzinu. Takvim se reguliranjem brzine moglo skraćivati vrijeme vožnje, a povećavati vrijeme bavljenja u kolodvorima. Bilo je posebno važno da vlak što duže stoji u kolodvorima gdje ima gostionica, kako bi se „osvježili” putnici. Bilo je nepisano pravilo da se osoblje takvog vlaka osvježiu gostionici besplatno, jer bi vlasnik gostionice dužim stajanjem vlaka u kolodvoru napravio veći promet.“

22,51 h željeznički kolodvor Čačinci

Napokon polazak. U „Hrvatskom listu“ od 25. prosinca 1939. Voćinski župnik Franjo Pipinić otkrio je još jednu tajnu „Jankovca“. On piše:

„Pokojni  je Josip Janković bio neženja, ali je imao u Voćinu naravnoga sina, koji se zvao Josip Molnar. Voćinsko je dobro pripalo Jankovićima cabunskim, ali je njime upravljao sve do svoje smrti kao „kaznar“ taj Josip Molnar. Bila je to želja pokojnoga Jankovića. Kažu Voćinci, da se ni taj Molnar po očevoj želji nije smio ženiti. Rođen je od siromašne voćinske seljanke, nije nikad zaboravio sirotinje, nego je svemu Voćinu bio i otac i majka. Pripovijedaju voćinski starci još i danas, kako su smjeli svuda da idu i kako je Voćin bio onda pun svega. Pa i taj je plemeniti muž, koji je svakom činio dobro, zaglavio 12. prosinca 1890. Kad se na večer oko 9 sati vraćao u vlastelinski dvor, dočekali su ga njegovi vlastiti ljudi i lugari, kojima je učinio mnogo dobra, te u društvu s nekim seljacima iz sela Koturiča (kod Pakraca ) udavili. Makar je bio 63 godine star, dugo se borio s napadačima, dok konačno nije podlegao. Ubili su ga u njegovoj sobi i orobili. Izgledalo je da se neće pronaći ubojice, ali su se skoro i sami odali. Neki omastiše konopac, a drugi umriješe u tamnici. Šest godina poslije njegove smrti (9.IV.1896.) prodadoše Jankovići Voćin, a s njime i Jankovac (44.000 rali šume i oranice) za 1 ½ milijuna forinti braći Gutmann, koji su i danas njegovi vlasnici.“

23,03 h željeznički kolodvor Humljani

Prilika da čujemo još jednu priču Gucinog željezničara.

„Posebno su zanimljive priče o kočenju vlakova i kočničarima kao vrlo važnom zanimanju. Na SPŽ prugama nije bilo središnjeg sustava kočenja vlakova, već su se vlakovi kočili lokomotivom koja je svojom kočnicom i težinom kočila cijeli vlak. Kako ta sila kočenja nije bila dovoljna (posebno kod teretnih vlakova), na pojedinim vagonima su se vozili kočničari. Ti su radnici bili smješteni u posebnim kućicama na vagonima gdje su se nalazile ručne kočnice. Ovisno o dužini i težini vlakova bio je raspored vagona s kočničkim kućicama i određen broj kočničara koji su po potrebi ručno zatezali ili otpuštali kočnice. Kočnicama se rukovalo po signalnim znacima koje je davao strojovođa piskom lokomotive, čime se određivala brzina vlaka ovisno o uzdužnom profilu pruga. Poziv je kočničara bio vrlo težak jer su tijekom rada na vlaku bili izloženi surovim vremenskim prilikama. Zimi su bili zaštićeni vrlo toplim željezničkim bundama koje su bile postavljene ovčjom kožom s runom. Te su bunde sačuvale zdravlje mnogim željezničarima i bile su vrlo cijenjene. Za kišna su vremena korištene kabanice od impregniranog platna. Zahvaljujući usklađenom ruko­vanju ručnim kočnicama po  signalnim znacima strojovođe, ovisila je sigurnost prometa. I pojedini su putnički vagoni imali ručne kočnice kojima su rukovali kondukteri po signalnim znacima strojovođe.“

150830_clip_image016

U daljini željeznički kolodvor Slatinski Drenovac

23,33 h željeznički kolodvor Slatinski Drenovac

I sada na kraju puta Gucom još sat i pol do Jankovca.

„Prebirući po uspomenama“ Miro Matošević sjeća se obnove planinarskog doma na Jankovcu i piše: „Na obnovi doma radili su članovi društva dobrovoljno subotom i nedjeljom pod  vrlo teškim uvjetima. Putovalo se subotom poslije podne iz Osijeka vlakom preko Donjeg Miholjca, stizalo u Slatinski Drenovac pred ponoć, spavalo na štaglju Tome Ivkovića, mještanina i prijatelja društva. Nedjeljom, rano ujutro trebalo je do doma pješačiti još sat vremena. Članovi su obavljali teške fizičke poslove, uvečer silazili u selo, prespavali opet na štaglju, te rano ujutro u ponedjeljak krenuli na vlak, da bi u Osijek stigli u 7 sati na svoja radna mjesta.“

150830_clip_image018

Posljednji Guco polazi iz Slatinskog Drenovca

Tako nekako su i Essekeri, Vilim, Šalom i Ivan  provodili vrijeme prilikom vožnje Gucom na vječni Jankovac.

150830_clip_image020

Wasserfall bei Jankovatz Slap kod Jankovca

LITERATURA:

Đorđe Balić – Jankovac: planinarska priča, Osijek 2015.
Milan Salajić: Staro Belišće, Belišće 2013.
Zvonko Čurak: Slavonsko – podravske željeznice, Osijek 2013.
Mapa akvarela Ivana Rocha iz 1926. godine u vlasništvu Josipa Hama iz Donjeg Miholjca

Tekst napisao i fotografije dostavio: Đorđe Balić

Izvor: Hrvatski internet portal u Švicarskoj