Prvomajski 2016.god. Radan planina-Đavolja varoš

Slučajno sam upala na ovaj izlet, hvala predsjedniče, ali ako misliš da ću te zbog toga poštedjeti u komentarima, varaš se.

Ovaj naslov,  Prvomajski, je samo zato što smo bili u Srbiji,  Topličkom kraju, planini Radan i nama najprimamljiviji naziv, Đavolja Varoš. Opet moj zemljopis, jedinica, jer da me je netko pitao da orijentaciono kažem gdje idem, rekla bih u vražju mater. Kada tome dodam kišu koja  pada i pada, pitam se , kuda ćemo to mi. Autobus pun k’o šibica. Ne možeš ni disati. Bar pola busa ne poznam, ali kasnije će se pokazati, super ekipa. U busu sjednem do Nade na sjedalima kraj vrata i nekih 500 km držim noge u krilu. Ni Nadine kiflice me nisu oraspoložile. Kako bih rado prošla kroz bus i probudila one koji spavaju, zavidim im do neba.

Iz Osijeka krećemo u ponoć, u Vukovaru ulaze Anica i Dragica, na granici Tovarnik-Šid malo smo duže čekali i prva pauza kod Beograda neposredno prije autoputa Beograd-Niš.

Prvo stajanje je u Prokoplju. Uranili smo (kada god krećemo u ponoć, uranimo). Čekamo našeg vodiča, ne dugo. Kiša pada li pada. Obilazimo Prokoplje uz Darkovu stručnu pomoć, muzej, arheološko nalazište Pločnik koje se pokušava obnoviti, crkve. Bilo bi puno ljepše da nije kiše.

Vraćamo se u bus i vozimo se prema  Kuršumliji. A Kuršumlija, ne znam šta bih rekla, prilaz ne  izgleda baš dojmljivo. Kuće, mahom katnice, mi izgledaju kao da su sagrađene na klizištu, a kiša još više kvari dojam. Pješačimo do crkve Sv. Nikole odakle imamo lijep pogled. Pravi vidikovac, uz crkvu veliki spomenik iz Drugog svjetskog rata  a na ploči označen kvadrat na kojemu piše „mjesto za ljubljenje“ Nitko se nije „upario“, svi su poljupci bili solo.

Mene je najviše zanimalo kako to rijeka Toplica teče uzvodno. Gledala ja i gledala ali ne vidjeh ono zbog čega sam došla. Pitam Darka, a on kaže ne možemo tamo zbog kiše, ali to je tamo. Gledala ja „tamo“, a ne vidjeh ništa. Tako da to ne mogu potvrditi.  Ali zasigurno mogu potvrditi da su im ćevapi u lepinji i pivo odlični, tako da su neki  zaboravili na vrijeme pa smo ih čekali.

Vozimo se dalje, prema Prolom Banji. Da li je slučajnost ili to ide u paketu, Prolom Banja i prolom oblaka, ne znam, ali u vražjem dijelu je sve moguće. Čula sam za Nišku banju, Vrnjačku banju, ali nisam znala da je to sve na ovom lokalitetu. I kako rekoh idemo u Prolom  Banju. Smješteni smo u pansionu „Garetov konak“. Moram reći da je smještaj super. Imamo bazen sa ljekovitom vodom, kažu, ali meni nije bila vruća pa ne znam da li je ljekovita. Bila u sauni i umor nestaje. Da skratim, Wellness.

Večeramo u tišini, gladni smo. Gledam glazbu, jedan harmonikaš i jedan klavijaturist. Mislim, kakve će ovo  cajke biti. Kad oni zasviraše i zapjevaše starogradske pa Olivera, Gibonija, oduševljenje. Nismo ni mi za „baciti“, sve znamo i pjevati i plesati pa smo i mi njih ostavili bez teksta, posebno Robert i Gorana. Imala sam prijedlog, da muzičare kao suvenire ponesemo kući. Koliko vidim nije prošao. Nema veze, nije prošla ni peticija da predsjednik umjesto pidžame obuče hlače. Dakle on sam protiv nas 49, tvrdi da su to hlače od odijela, a ne pidžama. Slažem se samo ako je mislio da su daleko od odijela. Sada sam već na subotnjoj večeri. Moram prvo opisati dan pa ću se vratiti na te legendarne hlače.

Danas, subota, idemo na Radan planinu u Đavolju Varoš. Ne znam koliko nam je trebalo busom, ali ne dugo, mislila sam da se možemo pješke vratiti, sva sreća da sam to rekla samo sebi. Kiša ne pada, ali nas drži na „ledu“.  Neće valjda. I  nije. Vodič kroz Đavolju Varoš nam je Branko.  Uopće mi se ne sviđa ta Varoš. Voda u potoku narandžasto smeđe boje, kod izvora skoro crvena, „otrovna”. Ne mogu reći da nije lijepo, ali. Ogromne skulpture, po legendi to su kameni svatovi. Mene podsjeća na „maketu“ Meteora u Grčkoj. Osjećala sam se kao u „živom pijesku“. Bezbroj drvenih stepenica do vidikovca i pogled u vražji kanjon, užas. U svakom slučaju treba to vidjeti. Dolazimo do crkve Sv. Petke gdje se razdvajamo. 43 planinara kreću na vrh Radana, Sokolov vis, 1370 m/nv., a nas 7 se vraćamo do busa, a onda u Prolom banju.  Hodači su se nagazili blata i zbog guste magle skratili put, a mi smo obišli Prolom banju  i ishodali je uzduž i poprijeko.  Večera je u 20 sati. A večera, predjelo,  pun tanjur svašta nečega,  a ja popodne pojela  pljeskavicu i kolač. Jasna je krivac, nagovorila nas.  Da ovo sve sa klopom  opišem  jednostavno, moram upotrijebiti jednu ružnu usporedbu, bili smo tovljeni.  Ona Balaševićeva,…a’l se nekad dobro jelo…je blaga kamilica naspram ovoga. Glazba je počela, već sam rekla sve o glazbi, samo mi nije jasno kako su sve pjesme koje ja znam, a pjevane su, gdje god se spominje neko ime, pjeva se Mirjana. Nemam pojma, valjda je tamo takav običaj na Uskrs. Ili nije? Pleše se  sve i svašta. Dvije „domaće“ , od nekud, plavuše uče naše cure šotu. Ali kada se ustala naša Crna, svi smo vidjeli šta je šota.  Sutra su plavuše trebale prijevoz,  vozač rekao ima samo jedno mjesto, a one kažu da su u paketu. Ostade paket.

Da se sada vratimo na predsjedničke hlače. Rekao je da će otići i promijenit, ja sam pogodila, promijenio je majicu. U ponoć Predrag u ime nas domaćinima čestita Uskrs  (pravoslavni  je Uskrs). Mislim da im je to bilo iznenađenje, ugodno naravno. Tako smo mi tulumarili do 1 sat. Došlo je do nekih promjena u Društvu, Nikola otišao spavati u 21 h, a zadnja ostala Maja. Par minuta, ali  nisam zadnja.

Zakoračili smo u nedjelju. Doručak, ne bih o hrani, ali moram , po narudžbi i svakome bojano kuhano jaje. Mirjana je potukla sve, sada mi je jasno , Mirjana, ali kada se pojavio Mirko, promjena.  Tako je nekako bilo. U 10 sati sa stvarima moramo biti pred busom . I jesmo.  Dijelimo se na hodače i one koji ostaju razgledati okolini. Danas sam hodač, ide nas 34. Idemo na obilazak planine Sokolovice i uspon na najviši vrh Radulovac, 1050 m/nv. Nije bilo lako. Darko je htio da što manje idemo šumom zbog prekrasnih vidika, a dan je sunčan, sunčan.  Usponi su na pojedinim mjestima bili prilično žestoki pa sam trebala i pomoć.  Par puta bilo je, daj ruku, poguraj stražnjicu, čitaj ruksak, svi su brinuli za mene, hvala im, Mari i Priglu posebno. Ja sam se trudila i dala sve od sebe da ne zadržavam  i mislim da sam uspjela. Malo smo se pogubili pa smo  se nagazili onog smrdljivog  medvjeđeg luka i popeli na sve vrhove, neke i dva puta, dobro možda nije bilo baš tako, ali skoro da i je. I eno markacije, ne jedna nego tri. Pitam kuda vode, a odgovor je jedna  lijevo, jedna desno, a jedna tamo. Mislim da smo krenuli onom tamo i odjedanput izlazimo iz šume i predivan pogled na Prolom Banju. To smo valjda tražili cjeli dan.  Isplatilo se. Spust je bio najatraktivniji dio hodanja kamene stijene strme, strme. Sretni stižemo u „Garetov Konak“. Svi nas čekaju, kasnimo sa polaskom. Ručamo i  mi. Gazda nas časti pićem, piće za sve na račun kuće. Hvala. Mislim da smo ugodno iznenadili jedni druge. Kada smo sjeli u bus počela je takva kiša da se nije zaustavila skoro do danas.

U busu saznajemo da su oni koji nisu išli hodati uživali u sunčanom danu, obišli okoliš, a Gorani i Nadi pjevao je i svirao harmonikaš.  Nije hodao ni tata pratitelj, nije imao cipele, jučer su ga nažuljale, Predragove. Cure su super, hodaju k’o gazele. Mislim da će tata  postati planinar, a za cure sam sigurna.

Bio je ovo predivan izlet. Muteru, priznajem ti, nekada mi se tvoje ideje čine suludima i neostvarivima, a onda me iznenadiš  kako do u detalje sve isplaniraš.  A’l promeni bre one hlače od odelo , pidžama je to.

U Osijeku smo oko pola jedan. I zaista, umor nestaje, zadovoljstvo ostaje.

Možda sam nešto i propustila , nešto mora  ostati za „cara Trajana“.

Angelina