Austrija, Hafner-nogometna euforija na 2300 m/nv

AUSTRIJA,  HAFNER  – NOGOMETNA EUFORIJA NA  2320 m/nv

Svatko ima svoje omiljeno mjesto za gledanje utakmica naše reprezentacije. No, nas osmoro (Brankica, Sanja, Ivana, Stevo, Bela, Dejan, Tajči  i ja) je odlučilo da to bude u planinarskom domu u Austriji na 2320 m/nv.

Kako je do toga došlo? Dejan je osmislio divan izlet i uspon na Hafner (3076 m/nv). Naravno, ekipa je prihvatila i idemo…

Rani polazak, već u 4 ujutro sastanak na naplatnim kućicama. Vožnja kroz Hrvatsku, Sloveniju i Austriju da bi oko 11 i 30 došli do najveće i najviše brane u Austriji na 1933 m.

Krećemo put planinarske kuće Kattowifzer Hutte. Malo gore, pa puuunodolje, pa puuuno gore, gore…. pa dolje i nakon tri i pol sata evo nas. Sretni  i zadovolji, s pivom hlađenom u potoku, sjedimo i uživamo ispred doma. Ipak su to Alpe i nema puno uživanja u suncu. Odlazimo u dom gdje nas dočekuju srdačni domaćin i njegova ekipa. Malo po malo, pripremamo se za utakmicu i saznajemo da nema TV-a, ni Interneta ni Wi-Fi. Ali to nas nije omelo. Majice, zastave, naljepnice….  Ali to nije sve, naša Brankica sutra ima rođendan. Časti nas pivom i mi joj pjevamo rođendansku pjesmu. Domaćin nas je obavještavao o tijeku utakmice (slušao je neki njihov radio prijenos) i na kraju sretni i ponosni odlazimo na počinak. Spavamo u „skupnom ležišću“, ja nikad bolje.

Ujutro, rano buđenje, čeka nas uspon na Hafner.  Krećemo skoro na vrijeme (kasnimo 10 minuta što je za Dejana previše kašnjenja). Lijep uspon, malo livade i ovčica, snijega, stijena….. i dolazak na nevjerojatno mjesto, još nisam sigurna je li to djelo prirode ili …. kao da ste došli u neki drugi svijet. Mogli bi to nazvati „steći u prirodi“. Malo po malo i eto nas na vrhu. Ipak 3076 m/nv nije mala stvar. Slijedi krštenje onih koji prvi put biti na tritisućnjaku, naravno to smo svi osim Bele i Dejana. Dejan baš nije imao laku ruku i poštedu (meni ostao ožiljak). No, svi sretni i zadovolji spuštamo se do doma i okrepljujemo se juhicom i pivom te slijedi povratak do parkinga tj. naših automobila. Meni je povratak bio jako težak dugotrajan jer moja koljena su „popustila“ ali uz vodiča kao što naš Dejan sve se može. Dejane hvala ti.

Oko 19 sati krenuli smo iz Nacionalnog parka Hohe Tauern našim kuća i sretno stigli. Vozači (Brankica i Dejan) svaka vam čast.

                                                                                                                      Mirjana Maras