Klek–Kamačnik; 18.-19.05.2019.

Ogulin, Klek, Kamačnik i pijesak u zupčanicima

Ovaj dvodnevni izlet započeli smo 18. svibnja u jutarnjim satima vozeći se autoputom prema Ogulinu. Sa strepnjom smo promatrali kišne oblake i provjeravali mobilne aplikacije o kretanju oblaka. Što smo se više približavali Ogulinu, oblaka sve više i više. Nakon obilaska Zavičajnog muzeja i šetnje po Ogulinu, krećemo autobusom prema selu Bjelsko. I…onda počinje. Kiša. Prvo lagano, pa sve jače i jače. Mislim, mi smo planinari, ona stara uzrečica da „nema lošeg vremena nego samo loše opreme“ prestane ti se sviđat već nakon 500 metara uspona po klizavom i mokrom terenu, gdje se ni najskuplje gojzerice ne  mogu nositi s tolikom količinom blata u ripnama đonova. Ali, ne damo se mi. Nama ova kiša dođe ko’ pijesak u zupčanicima. Ne zaustavlja te, ali ti otežava kretanje. Onako, škripiš, dašćeš, cviliš, ..al se ne daš i ideš dalje. Na usponu smo sreli veliku skupinu srednjoškolaca koji su se spuštali s Kleka u patikama, sandalama,… Padaju, ustaju, kližu se….A mi se kao čudimo Česima!

I tako…malo po malo i eto nas gore. U domu gužva…završna svečanost Opće planinarske škole HPD Klek. Glazba, roštilj, piće…

Nakon smještaja, jedna manja skupina od nas 11 (jedanaest) je otišla na sam vrh Kleka, 1181 metar. Ne baš pametna odluka, no kiša je malo stala pa ajd, idemo u izviđanje. Uistinu je bilo teško odabrati tko bi to trebao ići, pogotovo među planinarkama, tako da sam to napravio metodom „vas pet prvih s lijeve strane“ na što su neke planinarke, moje drage prijateljice, reagirale riječima „sad i nikad više“  (iskreno, nemam pojma na što su mislile, al dobro) 😊. Uglavnom, taj uspon i silazak rijetko kada u normalnim uvjetima traje više od sat vremena. Mi smo gore išli oko 40 minuta a dolje sat i deset minuta. Trebam li što reći? Mislim, na trenutak je pogled odozgo bio savršen…no samo na trenutak.

Povratkom u planinarski dom, napokon malo vremena koje svatko upražnjava na svoj način. Neke planinarke i planinari su se odazvali pozivu domaćina na ples i druženje, drugi su sušili odjeću, večerali…a svi zajedno smo napravili i malu radionicu izrade paracord narukvica i vježbali čvorove. Uglavnom, oko 22 sata, u tu duboku i kasnu noć…mislim da je zadnje što sam čuo prije sna bila odozdo neka pjesma sa stihovima otprilike  „da još jednom ja te vidim, da me barem na tren zagrliš…“

Jutro, ustajanje…gužva, tko će prvi, tko će zadnji… Neki već od pola 5 (ja sam pristojno čitao u krevetu) hodaju, gore dolje,…Ma mislim…znate i sami kako to ide, bili ste u bezbroj takvih situacija. Nakon pozdrava s domaćinima, krećemo put Ogulina. Idemo stazom preko Kneje, oko 11 km. Vrijeme nas je poslužilo, sunce, prekrasan pogled,…onako, baš bilo dobro. Dolaskom u Ogulin, autobus nas čeka na dogovorenoj lokaciji i vozimo prema Vrbovskom. Kamačnik pun vode…no kiša čini tužnim to tako lijepo mjesto.  Sjedamo u bus u 15.30 sati, dva odmora i eto nas oko 21.30 u Osijeku. Vozač Šimo odličan, siguran, sve pohvale.

P.S.
Djeluje. Mislim, stvarno djeluje. Ak’ ne vjerujete, dođite u četvrtak na sastanak pa ćete vidjeti vlastitim očima. Naime, legenda kaže „da svaka žena koja popije vode “s Cesarovca”, postane lijepa, dobra i zauvijek mlada. Neke pile i triput…nemoguće ih više prepoznati.

Ivan Lončarić

You may also like...