Premužićevom stazom u srce Velebita
Premužićevom stazom u srce Velebita
Ovaj smo vikend izabrali mjesto u kojemu ljepote prirode zahtijevaju od čovjeka da se zadrži i da potpuno uživa u blagodatima onoga što je Bog stvarao milijunima godina. U samo tri dana prehodali smo cijelu dionicu Premužićeve staze duge 57 kilometara, koja se prostire od Zavižana do Baških Oštarija. Nama Slavoncima staza je još draža budući da je njen graditelj naš Slavonac iz Kobaša, inženjer Ante Premužić. Premužićeva je staza put u samo srce Velebita. Ona je zapravo svjetski raritet budući da prolazi najnedostupnijim velebitskim kršom, te se danas u cijelosti nalazi u zaštićenom području – Parku prirode Velebit i Nacionalnom parku Sjeverni Velebit.
Naš je pohod započeo 29. rujna na najvišem planinarskom domu u Hrvatskoj, domu Zavižan, koji je izgrađen na nadmorskoj visini od 1594 m. Jedan je to od rijetkih, stalno otvorenih, domova koji pruža nezaboravne vidike. To smo se jutro divili vidicima na naše plavo Jadransko more kao i na otoke Krk i Rab, a s druge strane je pogled sezao sve do Senja. Toplinu zavižanskog doma ponijeli smo u srcu na stazu koju smo svi željno isčekivali. Spuštamo se polako od doma prema Premužićevoj stazi te ubrzo dolazimo do drvene table koja označava njezin početak. Nakon obiteljske fotografije započinje naša „premužićka“ avantura. Planinarenje je danas bilo poput sunčane i zračne kupke. Početak je to vikenda kakav bi svaki planinar poželio. Koračamo najpoznatijom dionicom staze kroz vrlet nekad nepristupačnih i divljih Rožanskih kukova diveći se tehnici suhozidne gradnje koju su s koljena na koljeno prenosili stanovnici velebitskog podgorja. Pogledi su nam bili uglavnom usmjereni na stazu kojom koračamo budući da smo morali pažljivo birati gdje ćemo zakoračiti kako nam noga ne bi poletila u krivom smjeru. Čim se ukazala prilika skrenuli bi pogled i divili se zidanim serpentinama, podzidima, simpatičnim mostićima s kojih smo promatrali velebitske ponikve, škrape, glavice, kukove i grede. Zapitali smo se koliko je samo bilo truda i napora uloženo u ovakvu divnu viziju i kako li su se ljudi koji su gradili ovu stazu uopće kretali ovim neprohodnim terenom bez ikakvih staza? Očigledno je da ljubav prema prirodi nadjača i savlada i najteže prepreke. Zanimljivo je kako je Premužićeva staza trasirana bez nekih velikih uspona. Visinska razlika između najviše i najniže točke u cijeloj njenoj dužini je samo 200 metara. Staza je izvedena uglavnom s primorske strane najvišeg velebitskog grebena.
U planinarenju ostavljamo prošlost iza sebe, ne mislimo puno na budućnost nego uživamo u trenutcima sadašnjosti da bismo mogli potpuno doživjeti prirodu. Mi planinari smo posebna vrsta ljudi. Volimo udisati čisti planinski zrak, proučavati i diviti se biljnom i životinjskom svijetu, uživati u prostranim vidicima a osvajanje vrha za nas je poseban dar.
Neki od nas odlučili su si podarit pogled s najvišeg vrha Rožanskih vrhova, Gromovače, s koje se prostiru veličanstveni vidici na kameni labirint Rožanskih kukova te na naše lijepo more. Nije se bilo lako popeti na taj vrh visok 1676 m, ali uz malo alpinističkih ambicija većina nas se ubrzo našla gore. Po silasku s Gromovače nastavili smo put do Rosijevoga skloništa gdje smo napravili dužu pauzu. Planinarsko je sklonište izgrađeno u srcu Rožanskih kukova na visini od 1580 metara, a nazvano je po istraživaču velebitske flore Ljudevitu Rossiju. Neki od nas su i zavirili u unutrašnjost skloništa. Uspinjući se i savijajući putem kroz klisure uživali smo u neprocjenjivim vidicima na vrletne kukove i u strahovite provalije. Zastajali smo i čudili se svaki put nekim novim, ali drugačijim iznenađenjima. Prolazimo odvojak za Crikvenu nakon kojeg se staza spušta kamenim stubama prema šumi. Nailazimo putem i na odvaljeno kamenje, visoku i gustu travu i grmove. Prolazimo pored velikih i malih špilja koje su nas nagnale na misli o medvjedima koji nas možda negdje vrebaju. Nakon 6 sati stižemo i do planinarskog doma Alan (1340 m) gdje nas ljubazni domar dočekuje s toplim obrokom. Smještamo se u sobice, neki u Snjeguljicu i 7 patuljaka, neki u Predsjedničku, Šumarsku, Velebitsku sobu itd.). Slijedi za neke zabava uz pjesme te noćenje.
Ustajemo rano. Noć obasjana tisućama zvijezda nagovještava predivan sunčan dan. Baš ono što nam treba za ovu iznimno dugu dionicu oko 28 kilometara od PD-a „Alan“ do PD-a „Ravni Dabar“. Ubrzo izlazimo na morsku stranu koja nas je očarala vidicima. Laganim korakom nastavili smo našu avanturu po ovome remek dijelu graditeljstva. Uživali smo u velebitskom krškom reljefu i pogledima prema Lici. Prolazili smo borovim i bukovim šumama te šumama smreke, opožarenim dijelovima čiji nam je pepeo bura prkosno bacala u oči. Ali nismo se dali! I dalje smo uživali u vatrometu boja u jednom od najljepših djelova Nacionalnog parka Sjeverni Velebit. Osim što magično privlače svojom ljepotom, velebitski su travnjaci prava riznica biološke raznolikosti. Prolazimo Šatorinu preko Ograđenice te se spuštamo stazom uz gornji rub polja Mliništa do izvora Gornja Korita te preko prijevoja stižemo na gornji rub polja Radlovca. Nakon 7 sati već pomalo iscrpljeni stižemo do Skorpovca na kojem se okrepljujemo uz dužu pauzu te nastavljamo dalje. Oko 18.00 sati već iscrpljeni dolazimo u PD „Ravni dabar“ u kojemu nas dočekuje domar široke duše i dobroga srca, gospodin Mile, koji je s nama uživao u pjesmi i veselju do kasno u noć. Noć u „skupnom ležišću“ nije tako brzo prošla. Ujutro svi ustajemo s bolovima u nogama, ali nitko od nas nije niti pomislio odustati od daljnjeg puta. Od Ravnog Dabra nastavljamo dalje i vrlo brzo završavamo ovu predivnu planinarsku stazu milenijskom fotografijom na predivnom travnjaku u čijoj se pozadini naziru strmi i divlji kukovi. Potom odlazimo u Baške Oštarije gdje nam domaćini priređuju ukusan objed. Uz kavicu prepričavamo dojmove s ovog predivnog izleta koji će se zasigurno dugo pamtiti. S našim se dragim prijateljima rastajemo u Gospiću te krećemo našim domovima. Izlet je završio posjetom Gospiću na manifestaciji „19. Jesenski dani u Lici“ na kojoj smo imali prilike kušati ličke prehrambene proizvode i vidjeti različite rukutvorine te nakon obilaska štandova zapjevati i zaplesati uz tamburaše koji su se toga dana našli ispod veselog šatora. Premužićeva je staza spremila svoje najljepše strane u naše pretince sjećanja u kojima su ostale urezane njene cvjetne livade, stjenoviti ponosni vrhovi, prostrane bukove i borove šume, daleki vidici na naše plavo more i predivne otoke. Otkrili smo ljepote krša, upoznali velebitski živi svijet, a iskonsku ljepotu staze čuvat ćemo zauvijek u našim planinarskim srcima.
Sve zahvale za izvrsnu realizaciju izleta i brigu o svim sudionicima dugujemo našem strpljivom vodiču Vladimiru Đekiću. Hvala na laganom, ali sigurnom koraku, na nesebičnosti, trudu i spremnosti kao i na iskricama veselja koje je dijelio s nama. Također veliko hvala članovima PD „Mrsinj“ iz Korenice i PD „Željezničar“ iz Gospića koji su nam pružili podršku i proveli nas ovim divnim velebitskim krajem. Hvala divnim ljudima s kojima sam provela ovaj neprocjenjivi vikend okupan suncem, veseljem i srećom.
Valentina Bušić