Skijanje u Slavoniji od prvih skijaša do danas
SKIJANJE U SLAVONIJI OD PRVIH SKIJAŠA DO DANAS
Današnja vijest (01. siječnja 2025. godine) dana je da na Jankovcu ima 80 cm, a prema vrhu Papuka i 130 cm snijega. Kako toliko snijega u Slavoniji nije odavno zabilježeno, koristeći podatke knjige koju pripremam – Povijest planinarstva u Slavoniji/Planinarsko skijanje, pokušati ću čitatelje uvesti svijet Planinarskog /terenskog skijanja.
Poznato je iz povijesti planinarstva da je skijanje krenulo kao produžetak sezone planinarenja. Kada planinar poveže skiju na cipelu, planinarev teret se raspoređuje na veću površinu nego li kada je samo u cipelama i manje propada u snijeg i lakše i brže se kreće.
Kada su prvi skijaši otkrili da se osim skija treba koristiti i štapovima, te da se odguruju, spuštaju i skreću na skijama otkriven je cijeli jedan novi svijet.
U Slavoniji organizirano planinarstvo počelo je 20 godina nakon u Hrvatskoj, tako je i planinarsko skijanje počelo 20 godina nakon Sljemena (Zagreb) oko 1900- te godine.
Kada se je kod nas skijanje počelo razvijati, snježni pokrivač bio je i u dolina visok, dugo se je zadržavao, a i niske temperature koje su se dugo zadržavale su pomagale u tome. Desetljeća su prolazila, standard stanovništva se popravljao, Slavonci su postajali sve bolji skijaši, i onda retro proces, snijeg sve tanji, kraće se zadržava, temperature sve više, tako da skijanje i skijališta u Slavoniji postaju dio ružičaste prošlosti.
Ovu kratko opisanu istinu Slavonci znaju, ali bi je htio potkrijepiti egzaktnim podacima.
Jedan bitan podatak koji čak ni veći dio skijaša ne zna – razliku između skijanja i planinarskog/terenskog skijanja. Planinarsko skijanje bilo je u početku jedini oblik skijanja. Skijalo se po neuređenim terenima. Kako je vrijeme prolazilo, rasla je imovna moć stanovništva, tako da je stanovništvo počelo tražiti sve novije i novije oblike zabave i rekreacije. Tako su došli i sportskog takmičarskog skijanja kako ga danas vidimo na TV-u ili uživamo osobno u spuštanju niz padine – ali se ne moramo penjati do početka staza, nego nas voze razni oblici žičara, a pred nama skijašku stazu uređuju posebni strojevi.
Završetkom gradnje ski staze, poznate kao Slalomica na Jankovcu 1954. godine počinje ZLATNO DOBA osječkoga skijanja. Elementi potrebni da bismo mogli reći da smo zbog toga sretni:
- Slalomica je izvedena sigurno na najboljem mjestu na Papuku
- Udaljenost od Jankovca optimalna,
- Dužina, širina prirodne karakteristike staze,
- Staza je optimalno udaljena od mjesta kolektivnog prijevoza (vlak, autobus)
- Staza je u centru mreže skijaških puteva po Papuku,
- Višegodišnjim praćenjem zimskih temperatura, godišnjim praćenjem broja dana i visinom snježnog pokrivača, sve potvrđuje trebamo biti sretni,
- Na čelu cijeloga projekta Osječani – Jankovac – skijanje nalazi se Dr. Aleksandar Vrbaški sa svojom porodicom. Prije 2. svjetskog rata Vrbaški je živio u Zagrebu, studirao, planinario, bavio alpinizmom i skijao. Akumulirao je veliko iskustvo i u alpinizmu i skijanju, obilazeći europsko velegorje i još temeljitije jugoslavensko gorje. S tim iskustvom je stručno definirao lokaciju staze i dobrovoljnim radom skijaša i planinara doradio stazu. Od početka Slalomice na Kamenitom vršku do Prvog Jankovačkog jezera je visinska razlika 150 m. Pri kraju staze je skakaonica za skokove do 8 m.
Prilikom rasprave na Planinarskom odboru Slavonije o prijelazu planinarskog skijanja u natjecateljski sport, Antun Petković; prof. doajen Požeškog planinarstva kaže: „Planinarstvo nije sportska djelatnost nego fiskulturna organizacija. Nije važno brzo doći, nego se snaći. I planinarsko skijanje nije izvođenje vratolomija, nego snalaženje. Ne traže se ekipe koje trče danju i noću, nego koje će se snaći.“
U izgledu je sjajna budućnost osječkoga skijanja. Paralelno sa lijepom pričom o skijanju sve prisutniji su elementi ružnog dijela o osječkom skijanju.
U toj idiličnoj sreći na početku je ružni dio na koji mi ne možemo utjecati (bar ne za sada). Sve manje snježnoga pokrivača iz godine u godinu. Očevici se slažu da je u zimi od 1970. na 1971. godinu na terenima zapadno od Našičkog groblja bilo cca 50 cm snijega.
Nakon požara koji je Dom na Jankovcu posve opožario prilikom dočeka Nove 1989. godine, planinarski dom je cjelovito i kvalitetno obnovljen, iz Jankovačkih jezera je mulj potovaren i odvezen u dolinu, a skijaška staza je po prvi puta dobila „pravu“ skijašku vučnicu.
Novoizgrađenu vučnicu pustio je u rad 1990., jedna od legendi Osječkog skijanja Rudolf Rukavina Ruco. Sa novom vučnicom se je popeo na početak ski staze i (spletom okolnosti se još jednom upisao u Jankovačke skijaške neobičnosti) spustio se niz stazu i tako je skijaška staza i vučnica prvi i zadnji puta korištena.
Nedugo nakon toga događaja počele su ratne aktivnosti i u zoni lokacije Jankovac i planinarskog doma smještaju se pripadnici raznih specijalnosti Hrvatske vojke. Uglavnom rat je gotov a planinarski dom i ski vučnica ne upotrebivi.
Kreće se u novu temeljitu obnovu ali samo planinarskog doma, jer snježni pokrivač na Jankovcu tako je tanak i kratko se zadržava, da se ne smije ljude/skijaše dovoditi u zabludu da će se na Jankovcu skijati skorih godina.
Osim na Jankovcu nakon toga izgradili su Požežani vođeni neumornim planinarom, skijašem, spašavateljem Dr. Tomislavom Sablekom skijašku stazu, koja je imala žičaru ali na Nevoljašu, nedaleko Jankovca. Na Zvečevu je predratni metalski kombinat „Rade Končar“ iz Zagreba sagradio veliko odmaralište, sa raznim sadržajima a za odmor i zabavu. Neposredno do odmarališta sagrađeno je i najveće skijalište u slavonskom gorju. Radovi su bili gotovi 1991. godine, a nešto kasnije počeo je Domovinski rat i najveće slavonsko skijalište nije dočekalo svoje skijaše.
Navedena tri skijališta trebala su postati na radost skijaša buduća baza slavonskog skijanja. No skijališta traže pogonsku električnu energiju za žičare, i velike akumulacije vode za izradu umjetnog snijega. Danas nema smisla graditi skijalište, a ne imati akumulaciju vode. Ovogodišnji snijeg se sa nama samo malo šali. Stručne ekspertize ne daju snijega, da možemo u perspektivi skijati u slavonskom gorju.
Osim navedenih slavonskih skijališta, kroz godine sagrađen je i veći broj manjih skijališta, različitog nivoa uređenosti i organiziranosti. Njihov rad ovisi o krucijalnijom pitanju snijega ima/nema.
U početcima skijanja Osječani su skijali u Osijeku na revelinima u Parku kulture kod tenis terena i na padini kod crkve Sv. Roka, u Aljmašu iznad groblja i iznad kurije Adamović, u Daljskoj planini kod manastira Vodice, u Našicama padine kod dvorca Pejačević u centru Našica, a nakon željezničke stanice Našice grad na lokacijama –Matanovci i Lodžica, te Jankovcu na lokalitetu „Tri livade“. Kada je 1930. godine osnovana Skijaška sekcija pri Podružnici Jankovac Osijek HPD Zagreb, osječki skijaši shvaćajući skijanje kao ozbiljnu tjelovježbenu aktivnost održavali su i suhe treninge u Osijeku.
Kada je Slalomica bila aktivna osječki skijaši ako su skijali na Jankovcu su gotovo bez izuzetka (ako su već na Jankovcu) na vlak iz Drenovca za Osijek odskijali trasom Planinarski dom – Tri livade – Klak Drenovac – željeznička stanica Drenovac.
Između 50-tih i 60-tih godina prošlog stoljeća Gradska organizacija Crvenog križa iz Osijeka postala je vlasnik poznatog izletišta u Kropi (Slovenija), tako da su i tamo organiziranje skijaške škole osječke djece i omladine.
Zabilježeno je da je u počecima skijanja u Požegi bila izgrađena i skijaška skakaonica na Tekiji kod Požege, skijaška staza na Petrovom vrhu iznad Daruvara i to sa improviziranom žičarom, a na kraju i profesionalno montiranom žičarom.
Na Omanovcu iznad Pakraca također postoji skijaška staza sa žičarom, a otvaranju je podigao nivo Ivica Kostelić svojim prisustvom.
Skijalište ima i na „Strmcu“.
Skijati i sanjkati se može i u Rezovačkim Krčevinama “u predgrađu Virovitice”. Na tom lokalitetu entuzijasti pokušavaju izgraditi i uvjete za skijanje po travi.
Nedaleko centra Slatine nalazi se skijalište Tominac. Skijalište Tominac prostire se na površini od četiri hektara, dužine 250 metara, a može se pohvaliti nagibom od 35 stupnjeva. Skijaška koliba omogućuje ugodnije uvijete za preobuku i konzumiranje toplih napitaka. Kako je zainteresiranih uvijek više nego li je kapacitet skijališta domaćini su izdvojili staze za daskanje, sanjkanje i iskusne skijaše. Daskaši imaju dugu, polukružnu i posebno obilježenu stazu.
Mala skijaška staza, dužine tek 300 metara prozvana Topolinka nadaleko Donje Motičine uspostavljena je i improvizirana, ali vučnica je funkcionalna pa skijaši nemaju problema s penjanjem na vrh staze.
Brdovito zaleđe Orahovice omogućilo je i skijaške i sanjkačke aktivnosti. Još 1935. godine u Orahovici je djelovala Sanjkačka sekcija. Godine 1988. na Albusu, brdu iznad središta Orahovice, održano je prvenstvo Orahovice u sanjkanju za djecu, mladež i obitelji. Sanjkalo se s vrha brda u središtu grada. Najzanimljiviji dio natjecanja bio je obiteljski, radilo se o dvosjedu na sanjkama, odnosno otac ili majka s djetetom, odnosno brat i sestra. Bilo je više od 100 djece i još toliko roditelja, svi su zajedno uživali u snijegu i zimskom radostima.
Osječki skijaši pokojni Rudolf Rukavina poznatiji kao Ruco i pokojni Darije Papa iz Osijeka su skijaši tehničkih disciplina – spust, slalom i veleslalom. Krajem 50-ih i početkom 60-ih godina prošloga stoljeća bili su nade jugoslavenskog skijanja u rangu, kasnijih velikana hrvatskog skijanja Janice i Ivice Kostelića. Drago Adam iz Osijeka je primarno bio vrhunski atletičar (trkač na srednje pruge). Po zimi kada mu je nedostajalo treninga se je bavio i skijaškim trčanjem. Obarao je rekorde gdje god je izašao na takmičenje. U to doba u Osijeku je bilo 27 skijaških sudaca saveznog ranga (jugoslavenskog).
Iako objektivno gledajući, i kada su bili idealni uvjeti za skijanje u Slavoniji, sve skupa je pre kratko trajalo da se veći broj skijaša počeo bavio skijanjem, i onda netko postigao neke posebno vrijedne rezultate.
Moguće da od nastavno pobrojanih neuobičajenih skijaških pothvata ima i drugih, možda i vrjednijih, ali skijanje se nije sustavno pratilo i danas nema podataka.
Doajen đakovačkog planinarstva, planinarska skitnica, istraživač, Miro Lay jedan je od predstavnika poštovatelja izvornih planinarskih poruka – ako je moguće ne vraćaj se istim putem, ali i ne idi svaki put istom standardnom opremom. Prilikom uspona na Mc Kinli, najviši vrh Sjeverne Amerike, veći dio puta prešao je na skijama, a iza sebe vukući na saonicama potrebnu opremu.
Pokojni Krunoslav Kruno Hornung, Josip Jung i Antun Zlatko Lončarić su veterani skijaškog memorijala „26 smrznutih partizana“ koji se svake godine organizirao na Matić Poljani u Gorskom kotaru.
Pokojni Ivan Buco Vučak sa nekolicinom planinara/skijaša iz PD “Jankovca“ je prije 1990-te uspješno u zimskim uvjetima „prečio Velebit“. Poznato je da je bilo i drugih grupa iz Slavonije, ali nisu evidentirane.
Vođa 1. slavonske visokogorske ekspedicije „Kavkaz ’90“, Đorđe Balić iz Osijeka je kao prvi Slavonac, u okviru ekspedicije spustio se skijama sa Skale pastuhove na Kavkazu (5000 mnm), ispod Elbrusa, najviše točke u Europi. Do sada to postignuće nije prevaziđeno, a vjerojatno skoro i neće, jer da biste skijali na toj ili većoj visini tereni su u Čečeniji i dalje na istok do Himalaja, pa se postavlja pitanje razumnosti danas ići radi skijanja u te krajeve.
O osječkom i slavonskom skijanju ima još dosta podataka do trenutka kada se razdvajalo terensko skijanje i komercijalno sportsko skijanje.
Tada počinju djelovati skijaške škole pri Savezu školskih sportskih društava, a onda to preuzimaju turističke agencije.
Đorđe Balić, Osijek
kroničar osječkog i slavonskog planinarstva
