Velebit; 15.-16.08.2020.

VELEBIT

Ne znam zašto nikad nitko nije predložio da se Velebit piše isključivo i samo velikim slovima VELEBIT. Taj osjećaj veličine i ljepote koji te obuzme kad uđeš u te šume, vidiš i posjetiš te vrhove, piješ vodu s izvora i hodaš planinskim pašnjacima je neopisiv. Ne možeš to ni fotografijom dočarati, nego samo gledati i diviti se svakom detalju.

Nas ukupno 29 provelo je  dva dana na srednjem Velebitu. Početak našeg planinarskog doživljaja bila je Štirovača, područje koje je nekad davno proglašeno na kratko i nacionalnim parkom. Od Štirovače uspinjemo se prema Šatorini (1622 m), najvišem vrhu Srednjeg Velebita i KT HPO. Ukupno 2 i pol sata, kroz šumu i fantastičnu stazu dijelom građenu suhozidom u stilu Premužićeve staze do planinske livade na Šatorini. Svi bi htjeli ostati gore što duže, pa se pola sata pauze produži na 45 minuta…no moramo dalje, prema Kuginoj kući, našem mjestu za noćenje. Strm spust sa Šatorine do Kugine kuće s usputnim posjetom nepresušnom izvoru Težakovac za nadopunu zaliha vode trajao je gotovo 3 sata. U Kuginoj kući čeka nas Miro, naš domaćin, s kuhanom večerom i zalihom piva. Smještamo se u prostorije kuće, večera, pa sjedenje uz vatru promatrajući zvijezde. A kad je Miro izvadio svoj ukulele i zapjevao…ostali smo zapanjeni…Mogao bi taj čovjek ostvariti i neku glazbenu karijeru.

Nedjeljno jutro prohladno, malo po malo svi ustajemo vrlo rano. Umivanje polijevanjem vode iz kante me podsjetilo na djetinjstvo. Pripremamo opremu, doručak (napraviti omlet od gljiva s jajima za 30-tak osoba je stvarno umijeće) pa nastavak hodanja prema planinarskom domu Prpa. Staza prvo vodi pored „Mirinih stolica“, koje su postale kultno mjesto jer samo s te lokacije imaš signal za mobitel, a o pogledu na Bačića kuk da i ne govorim. Nakon odmora na Skorpovcu,  napuštamo Premužićevu stazu i uspinjemo se na Budakovo brdo (1317 m), koji je isto kontrolna točka HPO. Pogled je stvarno izvanredan na sve strane. Sa jedne strane na more i otok Pag a prema kontinentu posebno je lijep pogled na okolne vrhove. Nastavljamo travnatim grebenom ponovo prema Premužićevoj stazi i planinarskom domu Prpa. Vrućina usporava korak, no birajući mogućnost hodanja šumskim stazama uspješno stižemo do Prpe. Zasluženi odmor, pivo, hrana..više od sat vremena uživanja u hladovini planinarskog doma. Nakon poduže vožnje zbog gužve na autocesti, u ponoć stižemo u Osijek. Vozač Vjeko, pravi profesionalac, vozi taj bus ko’ od šale po lokacijama koje su vjerojatno i automobilima problem.

Puno zezanja i smijanja tijekom hodanja svima nama olakšava naporne trenutke, jer nije baš mala stvar prehodati u dva dana 32 km uz dobivanje nadmorske visine od 1500 metara i pri tome imati na leđima ruksak od 10-tak kg. Bravo za sve a posebno za one kojima je ovo bio prvi posjet Velebitu. Nekoliko izjava planinara tijekom hodanja koje sam uspio zapamtiti (možda baš ne doslovno citirajući), bez navođenja autora:

  1. Istovremeno: Jedna osoba „J…m ti, da nisi sad napravio pauzu nekog bi ubila“. Druga osoba: „Opet pauza“
  2. „Ti se zezaš, jelda“ – nakon što sam pokazao vrh Šatorinu, koja nam je cilj
  3. „Kad sam vidjela taj uspon, poželjela sam te ubiti“
  4. „Kad smo ušli na u tu dolinu, pomislila sam, pa nije Prpa valjda na drugom kraju tamo gore. Bila je…

Vidimo se opet tamo negdje gore 😊

Ivan Lončarić

You may also like...