25.-26.11.2017. SLJEME

„Kad’ te nema sve su naše“

Već sam se pobojala da neću imati materijala za „žutu štampu“, ali povratak kući me opskrbio materijalom. Da nije bilo tako i da nisam obećala, priča bi se zvala „10. jubilarno Sljeme“. Biti će riječ i o tome.

Dakle krenemo na Sljeme 10. puta, vođa puta i vozač isti,  mi smo skoro isti, do pola busa, ostalo su novi. Novi je i bus, nešto veći pa ne mogu odrediti gdje je pola, ali do kraja puta ću saznati. Zbunilo me to što nema kartaroša, nema naše Ljilje. Stvarno sam se jedva snašla da odredim  gdje je polovina. Onda me zbuni Mitar, Ljiljina pjesma…samo more nosim ja u duši…samo moru ja se ispovidam…, morala sam to otplakati. Nadam se Ljiljo da si u toj svojoj pjesmi, jer mi smo je pjevali s tobom. U Mariji Bistrici smo zapalili svijeću i obećali da nećemo više plakati, prihvatit ćemo da je tako moralo biti.

Sve ide po planu. Stižemo na dogovoreno mjesto podno Sljemena, dočekaju nas domaćini, vodička koja će voditi hodače (na žalost nisam ta) do Runolista, planinarskog doma, a mi ostali ćemo busom, kakva je cesta, požalila sam što nisam „postala“ hodač. Šalim se, normalno da smo sretno stigli do „Grofice“, a onda nekih pola sata pješke sa malim rancima, velike rance vozi Mirek, kao i uvijek. Po dolasku u Runolist, smjestimo se u sobe, „kako Mitar kaže“. Hodači su stigli  jako brzo, prije mraka, kažu nisu svi imali „naglavne lampe“. Ja bih rekla da su naši vodiči Vlado i Robi, to skromno izjavili, jer po reakciji hodača vidjela sam da su dobro vodili, a bili su „pomoćni vodiči“.  Dok smo čekali večeru naša soba je dobila naziv „torokuše“ ne znam zašto, pa u sobi smo bile samo Etelka, Nada blagajnica i ja. Torokuše, svašta. 😊.

Evo i večere, juha, salata, domaći kruh, teletina i svinjetina ispod peke, krumpir, mlinci i pura, a na kraju štrukle (sir ili jabuke). Poslije toga, planinarska veselica. 😊. Kako je običaj ne ići spavati isti dan, mi smo se toga držali, jer bolje da nestane sela nego običaja.

Žao mi je što ne mogu pisati o hodanju, odnosno prehodanoj etapi danas, nadam se da će to netko od hodača napisati, ja mogu samo reći šta im je rekao  Mitar prije večere, pohvalio ih je za ostvareni plan.

Sutradan nam je pao snijeg, prekrasno bijelo jutro. Doručak, sir i vrhnje, hrenovke, kobasice, kuhana jaja, putar, pekmez, kruh, štrukle i čaj. Mislim da su se svi, bar, najeli. Hodači su pošli na hodanje, mi pješke do Grofice na kuhano vino. Prekrasna šetnja po snijegu. Mogu samo zamisliti kako su hodači uživali. Pokupili smo ih na jednom parkingu prije Stubičkih toplica. Naravno, bili su oduševljeni ishodanim.

Krećemo prema Mariji Bistrici, a cesta kao da su je pravili po sudskoj presudi, „Štef je dal prek svog grunta, a Dudek nije dal, pa su krivine sve „pod lakat“. Grozno. Tako smo dovijugali do Marije  Bistrice. Sreća da je doručak bio davno. Obišli smo crkvu, zapalili svijeću, neki su otišli na Križni put,  neki u crkvu, neki u razgledanje, sve po volji. Gledam ja strši neka bijela klupa, kad dođem bliže vidim da je to punjač za mobitele. Svaka čast onome tko se toga dosjetio, jer ako su svi k’o ja,  blokira mi mobitel, odnosno, isprazni  mi se mobitel, a ja ne znam niti jedan broj osim svoga, koji mi  baš  ništa ne pomaže, ovo je jako dobra ideja.

Rekoh, svi smo  na broju i u 15 sati krećemo kući. Svi pomalo odmore i onda počne priča, tko je šta radio ova dva dana. Kako ja po službenoj dužnosti moram znati što se zbiva, a pogotovo kada sam čula, raštika i suha rebra, morala sam reagirati. E kad se vatra potpiri, kuća izgori, tako i bi čuješ sve i svašta. Nisam ja osoba s predrasudama, niti me je briga, ali raštiku i suha rebra volim. Vatro kaže da ga uvijek „operem“ kada god nešto  napišem, a ja kažem da nije istina, vi odlučite kome ćete vjerovati. Naziv priče nisam ja smislila, ne kitim se tuđim perjem, ali si dajem  pravo ne odati izvor informacija, da ne postanem „ zaštićeni svjedok“. Nego nešto drugo me ponukalo da pišem k’o nekad. U busu je postalo bučno pa sam se uključila i ja, razlog sam već rekla. Pitanje meni upućeno bilo je, kako je to  bilo u vaše vrijeme. Zamislila sam se.   Mi nikada nismo imali „vaše vrijeme“, jer mi smo bili planinari od  manje od 7 do više od 77   godina, bez razlike, nismo bili gospoda planinari, a šale smo stvarali najčešće na svoj račun. Tako da sam zatečena RAZLIKOM.

Da ne bude neistine, a ja ne upućena, sazvat ću ja jedan „sastanak“ poslije izleta, da utvrdimo ko je ko kome. Nije smiješno, tko je razumio naslov neka digne ruku. Slabo je ruku u zraku…a to me brine…itd.

Stavimo sve ovo na stranu, izlet je bi super, hodači su, kažu „umjereno“ hodali, volili bi da je bilo više, Vjerujem im, jer vrijeme je bilo idealno za hodanje i ako su nam se smjenjivala godišnja doba, a zima je bila najljepša.

Ne mogu odšutiti nekoliko ne primjerenih primjedbi, šta ću takva sam,  ali ako se tako odnosimo prema svim vodičima izleta, onda je ok. Malo sam neupućena, slabije putujem. Iz zdravstvenih razloga, i na ovom izletu sam zahvaljujući jednoj planinarki, koja je morala odustati.

Hvala svima koji ste me trpili i pomogli mi na ovom izletu, hvala Mitru na organizaciji ovog super izleta, ma da skratim, hvala vam svima. Bilo je zabavno i nasmijali smo se, družili se, uživali u snijegu, ne tražimo više, ne treba nam.

Pozdrav.

Osijeku, 28.11.2017,god.

Angelina

You may also like...