DRAGAN EGER, čovjek s vizijom, energijom i akcijom
Pišući o nedalekoj prošlosti, ali prošlosti suvremenika sa kojima autor više ne može kontaktirati kako bi dali dušu suhoparnim papirima, često čovjek osjeti žalost. Papiri kada ih listaš govore o gospodinu Egeru (ako mu se tko nije obratio tim riječima, s njim nije ni komunicirao) kao obaveznom liku osječkog i slavonskog planinarstva od 1938. do 1963. godine. U tom razdoblju bio je tajnik Planinarskog društva „Jankovac“ Osijek, ali i ne samo to.
Kao 23.-godišnji mladić bio je jedan od osnivača osječke podružnice HPD-a, „Jankovac“.
Tajničku dužnost u „Jankovcu“ preuzeo je od agilnog Rudolfa Kiralya 1938. godine. Nedugo nakon toga dr. Firinger predaje predsjedničku dužnost dr. Zlatku Špringeru i Eger se sa novim predsjednikom, odmah laća posla-novi dom na Jankovcu. Sinergija Špringer & Eger daje rezultate-neposredno pred početak II svjetskog rata novi dom na Jankovcu. Uskoro rat počinje, planinarstvo staje, ali ustaške vlasti tako ne misle. Eger je imenovan osječkim ustaškim povjerenikom za planinarstvo. U ratu planinarski dom strada, završava rat, Eger po preporuci Mirka Habdije postaje „partizanski“ povjerenik za planinarstvo u Osijeku. Ponovo zahvaljujući angažmanu Mirka Habdije dr. Firinger je predsjednik i počinje borba za treći jankovački dom. Dom je 1951. obnovljen, trebalo ga je opremiti, dati mu dušu. Tu tek dolazi Egerova serioznost i istančani ukus do izražaja.
Paralelno je u zajednici sa velikim prijateljem dr. Vrbaškim inicijator, pokretač, realizator-skijaške staze na Jankovcu, Skijaške transverzale (počeci organiziranog turnog skijanja u Slavoniji), Slavonskog planinarskog puta, po potrebi je tajnik ili predsjednik Skijaškog saveza Slavonije, Planinarskog odbora Slavonije, skijaški sudac, aktivan kajakaš, osnivač foto-sekcije, organizator prve planinarske foto-izložbe u Osijeku. Bio je prvi osječki alpinista-i tko zna što još. Bio je suradnik „Hrvatskog planinara“/“Naših planina“. Na njegov poticaj je došlo do proglašenja okoliša Jankovca zaštićenom park šumom. Za svoj rad u planinarstvu odlikovan je Zlatnim znakom Planinarskog saveza Jugoslavije i Zlatnim znakom Planinarskog saveza Hrvatske, a PD „Jankovac“ ga je proglasilo –počasnim članom.
Ivo Slaviček u „In memoriam“ piše:
Na sahrani se u ime PD „Jankovc“ i osječkih planinara od pokojnika oprostio njegov dugogodišnji suradnik i prijatelj Miroslav Matošević, a velik vijenac sa stotinu karamfila, što ga pokojniku na grob položio PD “Jankovac“, neka bude znak da najmanje stotinu godina neće nestati uspomena na tog vrlog planinara.
Dr. Firinger je znao odabrati suradnike.
Eger je rođen u Budimpešti, 27. prosinca 1902. godine, a umro je 27. studenog 1981. godine. Sahranjen na Aninom groblju Osijeku. Bio je oženjen, nije imao djece. Radni vijek je proveo u osječkoj Šećerani kao financijski službenik, a kasnije šef računovodstva. Rijetki koji su ga poznavali kažu za njega perfekcionista, uporan, pošten, radin, organiziran, besprijekoran gospodin, džentlmen…
Autor je prvi puta obratio pozornost na Egera izučavajući građu PD „Jankovca“ i Planinarskog saveza kotara Osijek. Dosta cjelovita i složena građa autora je upućivala na djelo dr. Firingera, planinara ali i ravnatelja Državnog arhiva. No planinarska arhiva dr. Firingera je tek nedavno predana Državnom arhivu, a navedena obilježja odložene arhive korespondiraju s Egerovim tajničkim razdobljem.
Uđimo malo u promišljanja gospodina Egera. Za Božić 1941. Eger kao povjerenik Hrvatskog planinarskog društva Osijek u „Hrvatskom listu“ objavljuje članak „Planinarstvo u Slavoniji“. Vrlo je poučno pročitati kako promišlja o poslanju planinarstva.
Planinarstvo je važan čimbenik u kulturnom životu svakoga naroda. Stupanj uljudbe pojedinih naroda odrazuje se i u planinarstvu. Planinarstvo se međutim ne smije smatrati samo kao nastojanje za „osvajanjem gorskih vrhunaca“, kao penjačka vještina ili pak samo kao zabava u planinskoj prirodi. U čemu se dakle sastoje ciljevi i bit planinarstva?
Svrha je planinarstva upoznati što veći broj ljudi u prvom redu sa domaćim planinama i prirodnim krasotama, proučavajući narod i njegove običaje , a napose život gorštaka, te tako odgojiti planinare u ljubavi za svoju domovinu i narod. Kretanjem i penjanjem u čistom gorskom zraku postizava se ujedno još i to, da čeličimo naše tijelo i tako uzdržavamo zdravlje. Ne smije se pustiti iz vida i jedna značajna psihička strana. Svladavajući pri usponima u planine razne poteškoće i zapreke (strmine, neprohodnost, vremenske neprilike i t. d.), planinar se vježba u ustrajnosti i dosljednosti, što se tokom godina očituje i u značaju čovjeka. Stigavši na cilj, ne smije uspjeh nikako predstavljati zadovoljenje taštine ili natjecanje za osvajanjem vrhova. Plemeniti motivi moraju voditi planinara, i tek onda je postignuta prava svrha planinarstva. Samo tada će planinari osjećati onu pravu vrijednost nagrade na cilju – gorskom vrhuncu ili proplanku. To su beskrajni divni vidici, tišina, koja je svojstvena samo onim planinskim vrhuncima, čist ozonski zrak i uzvišeni osjećaj beskonačnosti i vječnosti…
Za Božić 1939. godine u „Hrvatskom listu“ je lamentirao o raznim planinarskim temama, ali je interesantno vizionarsko promišljanje o budućnosti planinarstva u Slavoniji:
Planinarstvo u Slavoniji nije još uvijek na onome stupnju, na kojemu bi trebalo da bude. Imade tome više uzroka. Jedna od veoma važnih uzroka jeste pomanjkanje planinarskih kuća i skloništa. Za što jači razvoj planinarstva potrebno je, da planinari imadu u središtu prirode i planina mogućnost da prenoće, a ne da konačište traže u mjestima, koja obično leže izvan pravca poduzetog izleta. Zato je od velike važnosti za razvoj planinarstva u Slavoniji povezanost planinarskih kuća. t. j. da se planinarske kuće i skloništa smjeste tako, da jedna od druge budu u udaljenosti od najviše 5 do 6 sati hoda. Ova povezanost planinarskih kuća i skloništa trebat će primijeniti na čitavo područje slavonskih planina, počevši od Paulinovca ili Bedemgrada u Krndiji, pa na zapad sve tamo do Daruvara. Agilni članovi skoro svih slavonskih podružnica Hrvatskog planinarskog društva poradili su već u tome pravcu. Do sada izgrađene su ove planinarske kuće i planinarski domovi na Jankovcu i Petrovom vrhu kraj Daruvara, Svobodin dom na Psunju u predjelu velike Poljane, i planinarski dom na Vražjem Vršću kraj Virovitice. Podružnica u Slav. Brodu namjerava izgraditi planinarski dom u Dilj-gori na Pljuskari. Podružnica u Novoj Gradiški odlučila je da svoj planinarski dom sagradi nedaleko Šumetlice. Svi ovi planinarski domovi i kuće morat će se svakako još povezati sa manjim skloništima.
O Egerovom rodoljublju u istom članku piše:
Često se ovdje i u Osijeku čuje: Bio sam u Alpama, u Dolomitima i t.d. Eto, mnogi tako posjećuju strane planine, a svoju vlastitu domovinu i svoje vlastite planine ne poznaju. A kada koji od tih planinara posjeti slavonske planine, iznenađeno kliče: „Pa je li to moguće, da i u našoj ravnoj Slavoniji imade tako lijepoga i romantičnog gorja!“ Zato bi u svakom rodoljubu trebalo biti geslo: „ Najprije upoznaj hrvatsku planinu, koje ja zaista puna ljepote, a tim ljepše što je to tvoja rođena gruda, tvoja domovina!
No najveća Egerova ljubav je Jankovac. Neizmjerno je mnogo za njega učinio, ali što je još o njemu mislio je napisao u članku „Jankovac u budućnosti…“ objavljenom u „Hrvatskom listu“ za Božić 1940. godine. Da ne bismo bili cenzori cijenjenom Egeru, objaviti ćemo ga u cijelosti.
Biser slavonskih planina, naša slavonska „Švica“, ubava visoravan Jankovac (475 m nadmorske visine), poznata je diljem naše ravne Slavonije. Mnogi poznaju Jankovac, no još ih je mnogo više, koji još nijesu vidjeli ovaj divan planinski kutić, u kojemu se uz pitomu planinsku prirodu nailazi i na divlje kraške formacije, sa gudurama, pećinama i prekrasnim vodopadom. Među ostale razloge, uslijed kojih još mnogi nijesu posjetili Jankovac, valja istaknuti uz nedostatne i nezgodne željezničke veze još i pomanjkanje dobre ceste, koja bi prolazila u blizini Jankovca. Neka međutim svima planinarima i prijateljima prirode bude utjehom, da se izgradnja ove ceste nalazi pred ostvarenjem. U Dubokoj (kraj Velike) već je postavljena banovinska drobilica, koja će dobavljati kamen za izgradnju ceste Duboka-Jankovac-Slat. Drenovac, kojoj će dužina iznositi 11 km, doseći će najveću visinu od 700 metara. Cesta će se izgraditi uglavnom u pravcu sadašnjeg kolnog puta, koji iz Duboke vodi prema Mrežarskom Rustu, pa dalje gornjim putem preko gornjih jankovačkih livada u Slat. Drenovac. Izgradnja ove ceste pridonjet će bez sumnje mnogo boljem posjećivanju Jankovca, jer će se onda moći automobilom iz Osijeka na Jankovac stići za cigla dva sata vožnje. Ovo se dakako ne odnosi na „prave“ planinare, koji će i nadalje radije stazom uz romantični potok pješačiti na Jankovac.
Ova nova cesta neće prelaziti preko samog Jankovca, nego će se nalaziti u udaljenosti od po prilici jednog kilometra. Iz Slat. Drenovca iznosit će dužina ceste oko 4 km do mjesta sa kojeg se odvaja kolni put na Jankovac. Ovaj će se odvojak s vremenom također popraviti i produžiti za automobilski saobraćaj. Da se ne naruši mir Jankovca i da se neposredna okolica ne napuni prašinom, neće taj odvojak ići baš na sam Jankovac, nego samo na udaljenost od oko 500 m. na tome mjestu imade pogodan teren, koji bi se još malo izravnao za izgradnju automobilskih garaža i stana čuvara.
Nakon nekoliko časaka hoda od pomenutih garaža dolazimo već do jankovačkih jezera, a malo zatim već i do prostranog dograđenog planinarskog doma, vlasništvo Hrvatskog planinarskog društva, podružnice „Jankovac“ u Osijeku. Dogradnja planinarskog doma, koja je započela u proljeće prošle godine, dovršena je u kolovozu ove godine. U domu sada imade velika blagovaonica, kuhinja, stan za opskrbnika, 3 skupne spavaonice, 5 posebnih soba i sve potrebne nusprostorije. U domu je već izvedena kanalizacija, uveden vodovod i postavljene žice za električnu rasvjetu. Kasnije će se na potoku postaviti kućica sa turbinom za pogon dinamo stroja.
Nakon dovršenog električnog postrojenja postavit će se između stijene i vodopada jake sijalice u odgovarajućim bojama. Slap će se tada na večer ukazati u neslućenoj ljepoti. Uz vječni romon i šum vode, nebrojene će kapljice zasjati kao sićušni kristali, zanoseći nas u krasotama planinske prirode.
Mlađi brat, stariji brat Aleksandar, otac, Dragan
Da bi se Jankovac što bolje uredio, namjerava se s vremenom izvesti još ovo: sagraditi novu veliku lugarnicu, očistiti jezera od mulja i trave, popraviti nasipe, zasaditi na odgovarajućim mjestima crnogorično drveće, popraviti i urediti puteve i staze, izvesti telefonsku vezu sa Slat. Drenovcem i t.d.
Subota je predvečerje. Automobili i motorni kotači stizavaju do garaža na Jankovcu, pa se tamo užurbano spremaju. Nakon toga polazak prema jezerima, gdje se već zapažaju prve električne sijalice. U planinarskom domu već je sve živo. „ Sutra ćemo se dići u 4 ujutro pa idemo na Papuk! – Prošlo je međutim već i devet sati, a naši „Papukaši“ još žmiruckaju na skupnim ležajevima razmišljajući o „planinarskoj večeri“, harmonici i pjesmi … „
Sve to bit će samo za „obične turiste“, dok će se „pravi planinari“ teška srca rastati sa ovim romantičnim planinarskim kutićem. Oni će poći dalje, tražeći pravi planinarski mir u skloništima na Ivačkoj glavici ili na samome Papuku …
Autor je upoznajući sa likom i djelom ovog sjajnog planinara saznao i jedan detalj koji govori sam po sebi. U mladosti je povrijedio ruku, pa je u okviru terapije liječnik preporučio da radi s rukom nešto što će je razgibavati. Eger je odlučio da će učiti svirati violinu. Naučio je svirati violinu, rehabilitirao ruku, i preostali dio života je društvo zabavljao svirajući, i to dobro, violinu.
Zamolimo ga da nam za oproštaj odsvira omiljenu planinarsku polku.
Đorđe Balić, Osijek, 27.12.2017.