Zimski uspon na Prenj-Lupoglav; 14.-16.02.2020.

Osječani na zimskom Prenju

Grupa sastavljena od 11 članova HPD Bršljan Jankovac i jednog člana PD Zanatlija sudjelovala je od 14.-16.veljače  u obilježavanju  50 godina od prvog zimskog pristupa na vrh Lupoglav na Prenju i tragične pogibije alpinista Ilije Dilbera, Milorada Stjepanovića i Zijaha Jajatovića.

Prenj je visoki planinski masiv u sjevernom dijelu Hercegovine, a njegov izdvojeni vrh Lupoglav uživa pomalo kultni status u svijetu zimskog planinarenja. Prenj i Lupoglav (2.102 m/nv) se ne ističu samo po svojoj ljepoti i atraktivnosti već i po sudaranju mediteranske i planinske klime koje uzrokuju vrlo česte i nagle promjene vremena. Vremenske neprilike su jedan od bitnijih razloga što je Lupoglav u zimskim uvjetima ostao neosvojiv do 1970. godine. To je bio snažan motiv trojici iskusnih mladih alpinista koji su u veljači iste godine, po lijepom vremenu,  preskijavši gotovo cijelu planinu izveli prvi zabilježeni zimski uspon na vrh Lupoglav kojem su pristupili sa istočne strane. Nažalost na vrhu se vrijeme naglo promijenilo, počela je jaka oluja sa puno snijega i mladići su prilikom silaska s vrha poginuli.

U spomen na poginule alpiniste svake godine se u  veljači  održava Memorijalni uspon na Lupoglav u kojem sudjeluju planinari iz cijele regije, a ovogodišnji uspon gledajući ukupan broj sudionika, u značajnom broju su  pohodili članovi HPD Bršljan Jankovac i PD Zanatlija iz Osijeka.

Uspon na Lupoglav u zimskim uvjetima je sve samo ne jednostavan. Većina prilaza masivu Prenja je iz kanjona njegovih rijeka pa to planinarske staze čini strmim i zahtjevnim. Za uspon na Lupoglav treba prvo savladati 1500 m visinske razlike u jednom danu sa kompletnom opremom za zimsko planinarenje koja osim tehničke opreme uključuje i šatore u kojima se spava, zimske vreće, kuhala, kartuše kao i razne lonce i poklopce jer vodu možemo dobit isključivo topljenjem snijega. Drugi dan nije ni približno toliko zahtjevan ali uključuje korištenje tehničke opreme i veliki oprez pri kretanju.

To je naravno bio razlog što je ova složna grupa osječkih planinara svoje pripreme za uspon započela  još početkom siječnja  redovitim vikend odlascima na kondicijske treninge na Papuku i Krndiji, a održana je i završna provjera kondicijskog stanja svih prijavljenih na ovaj uspon. Pripreme su pokazale izvrsne rezultate pa ćemo takav pristup prakticirat i dalje za neke buduće uspone.

Petak 14. veljače, smo proveli na putu, a prespavali u malom obiteljskom motelu u Drežnjaku koji se nalazi svega 10 minuta vožnje od Mostarske Bijele gdje je i početna točka našeg uspona na Lupoglav. Pohvale zaslužuje ljubazni domaćin koji je cijelu večer spremno ugađao svim našim željama.

Službeni početak uspona u organizaciji Planinarskog saveza FBiH je bio sljedeći dan u 10:00h iz Mostarske Bijele odakle smo krenuli prema visoravni na kojoj je predviđeno postavljanje kampa. Hoda se umjerenim tempom koji odgovara svima a prave se i manje pauze kako bi se leđa odmorila od teških ruksaka. Nešto prije 16:00h svi članovi naše grupe su se popeli na mjesto predviđeno za kamp. Prijašnjih godina kamp se nalazio na drugoj lokaciji, a razlog njene promjene je svečano otvorenje planinarskog skloništa “Barni do“ koje će neke buduće zimske uspone na Lupoglav učiniti logistički puno jednostavnijim.

Popodne provodimo u namještanju šatora a večer u topljenju snijega, kuhanju večere u sljedovima i  druženju oko vatrice koju su neki od upornih članova zapalili i koja je predstavljala pravi luksuz u surovom ambijentu našeg kampa. Zaključak večeri je bio: munika ipak dobro gori. Osim vatre veselila nas je i glazba koju nam je osigurao pomladak naše grupe, a nije nezamijećeno prošla ni vrhunska domaća slanina jednog našeg sad već iskusnog visokogorca. Ostatak večeri proveli smo u dogovorima i planovima za sutrašnji uspon.

Jutro nakon  prospavane noći u šatoru  na temperaturi od -10, nitko nije djelovao umoran pa se grupa vidno odličnog raspoloženja spakirala  i zaputila do grobova poginulih alpinista gdje je od strane organizatora uspona održan prigodan govor.

Uslijedio je uspon do mjesta na kojem su svi sudionici obavezni na sebe staviti tehničku opremu gdje dolazimo malo prije 09:00h. Nakon što su se svi članovi opremili a naša kolona krenula prema tom zadnjem dijelu uspona dogodila se nesreća. Jedan bosansko-hercegovački alpinist se poskliznuo na vrlo strmoj ledenoj površini i pri tome izgubio ravnotežu te skliznuo niz ledenu padinu preko 200 m kroz nekoliko kuloara koji su ga naposlijetku izbacili u podnožje stijene. Za sve prisutne to je bio vrlo neugodan prizor nakon čega je uspon prekinut a  pokrenuta je akcija spašavanja i pružanja prve pomoći mladom alpinistu. U dogovoru GSS-a FBiH, Vodičke Službe FBiH i Planinarskog saveza FBiH, unatoč odličnim vremenskim uvjetima, uspon je iz moralnih razloga i poštovanju prema unesrećenoj osobi i službeno obustavljen a svi učesnici su pozvani da prekinu uspon i da se vrate.

Ova nesreća je prekinula naše planove iako nas je od samog vrha dijelilo samo 40-tak minuta i naredni sati za nikog od članova grupe nisu bili lagani. Ipak, nakon što je iz sarajevske bolnice javljeno da je stanje unesrećenog momka dobro i da se oporavlja čini mi se ipak da se svima vratio osmjeh na lice i da smo svi po tko zna koji put osvijestili da koliko se mi god pripremali i koliko god uvjeti bili dobri, visoke planine u zimskim uvjetima su nepredvidive i čine razliku. Ovaj uspon nas je puno i naučio. Svojim očima smo vidjeli da postoje čuda i upoznali najsretnijeg čovjeka na Lupoglavu 2020.godine. Podsjetili smo se temelja planinarske etike koju čini pomoć u nevolji, kada naš osobni cilj prelazi u drugi plan, prošli smo pravu školu sa gotovo svim elementima male planinarsko-alpinističke ekspedicije i baš ovaj uspon nam zbog svih stvari koje su događale i iskustva koje smo doživjeli znači i vrijedi puno više nego i nekoliko uspješnih uspona na sam vrh.

Zahvaljujem se svima na ogromnoj količini pozitivne energije tijekom priprema, prije i poslije uspona.

Josip Diklić

You may also like...