30.-31.01.2016.-GAZIJE

Manifestacija neobičnog naziva, „zadnji prvoga“. Ne znam tko je smislio naziv, ali sam sigurna, neki šaljivdžija, ili ja imam  krivi naglaasak. Sada nešto ne znam, idemo saznati. Iz Osijeka nas tridesetak. Našice.  Tu popijemo kavu, pojedemo burek, kupimo kruh, malo sačekamo i za Gazije. Stigli smo,  veliko dvorište i „priručna kuhinja“ obećavaju. Smjestimo se po sobama, ne moram reći, mješovitim. Naložimo vatru u peći, glazbu donijeli i svatko u svojim mislima priprema se za hodanje.

Nisam bila sigurna da li ću moći hodati,  a ipak krenem, ako  ne budem mogla, vraćam se.  Da ne   bude da su samo osječani došli, tu su četvorica planinara iz Kutjeva. Šta je to njima, kažu, oni su1454166781127 došli pješke. Krenemo na hodanje svi zajedno. Cilj je vidikovac Vrletina. Na jednom križanju se  dijelimo. Alojz povede manju grupu, , na lakšu stazu, a hodači odoše težom stazom. Blato gazimo svi. Nakon nekog vremena krenemo hodati „pod ručnom“. Dobro, mislim, idemo na vidikovac, ali kada sam vidjela  „težu grupu“ na sajlama iznenađenje je bilko samo malo manje nego kada je Mutter ugledao mene.  Pomogli su nam da se popnemo i mi pa je grupa bila  cjelina. Vraćamo se u Gazije jer tamo nas čeka čobanac. Ali kako je lakša grupa svima podigla moral pa se sada vraćamo težim putem kroz šumu proširila se i satnica sa 3 na 5 sati, a čobanac se „skupio“ u gulaš. Jako,  je bio ukusan , ali falilo mi je čorbe, mesa je bilo na pretek.  Ostatak popodneva smo se pripremali za večeru. Pekli kruh u krušnoj peći, pripremali krumpir i slaninu za pole u krušnoj peći.  Naš predsjednik donio vreću krumpira i tablu slanine, a domaćini imaju tepsiju od metar i pol. Gledajući sa strane netko bi pomislio da se spremamo za Ginissa. Bili su tu i gljivari iz Donjeg Miholjca.  Oni su donijeli miholjačkog kiselog kupusa i buncek. Sa da ću ja da ne odam poznatu tajnu  malih kuhara, reći  kraj. Sve to prate na gitari i harmonici planinari.  Planinari su u stvari sveznalice pa samim tim i izjelice.  U neko doba,  rano  pada mrak pa mi  je teško odrediti da li je vrijeme za večeru, počne večera. U sjenici je vruća atmosfera, u sredini golema  vatra, a oko  vatre pjesma.  Da ste samo mogli vidjeti  tu tepsiju sa policama krumpira, slaninom, lukom i krvavicom. Morate mi vjerovati na riječ , nitko nije  slikao. Ja grabim, a predsjednik nosi tanjure u sjenicu, Nije dugo trajalo pjevači su bili nestrpljivi pa su počeli dolaziti sami do tepsije, a onda najbolje, navala na kruh i moču. Nemojte misliti da se samo jelo. Išlo se na noćno hodanje, jedna kružna staza oko Gazija, do crkve pored koje je stara lipa, kažu oko 500 godina. Nada i ja smo drugi dan išle provjeriti da li je to tako kao su rekli. Mi drugi dan, kada su bila glavna zbivanja, nismo  hodale po Krndiji. Kaže Nada mi smo položile ispi na sajlama i sada se samo trebamo prijaviti Dejanu za visokogorsku sekciju. Ovo sam napisala samo da pripremim Dejana da se ne iznenadi kao naš predsjednik.

Vratimo se mi večeri. Nije u polama kraj. Gljivar, koga sam prozvala „japanska muška buba“ u sjenici iznad vatre , kuha kiseli kupus i buncek. U pola jedan, najhrabriji, a i ja sam ta, jedemo kiseli kupus sa buncekom.  Predsjednik je šest puta odlazio na spavanje, ali se isti toliko puta vratio, ništa nije propustio.

1454261262699Ne bih ja pisala o ovolikoj klopi da je nismo zaslužili, naročito lajt grupa. Odlazimo na spavanje, nema deka, ali ima drva pa nam je soba topla i ugodna za spavanje. Završio je savršen dan uz hodanje, klopanje, glazbu, viceve začinjen suncem i prekrasnim druženjem.

Drugi dan, u stvari pravi dan zadnjeg prvog, opisala je Valentina. Ja sam malo hodala po selu, koje ima novu cestu od „table do table“, a od jednog mještanina kojega smo sreli saznajemo da je samo nekoliko kuća naseljeno i to starijim ljudima. Čudno je nedjeljom prije podne proći kroz selo zimi, a ne vidjeti dim iz dimnjaka, ne osjetiti miris domaće kokošje juhe, a crkva prazna.

Po mojoj procjeni bilo je nekih 150 planinara. Pozdravne riječi domaćina HPD Sokol, SPS-a i našeg predsjednika Muttera. Sjećanje na dida Račkog, njegova „vikendica“ je još na životu. Hodači su se raspršili po Krndiji koja je danas malo tmurna, povremeno kiši. Ali koga briga za vrijeme, nama ništa ne smeta.

Malo se družim sa planinarima umjetnicima. Dva slikara i jedna kiparica, Željko Petnešal, Drago Čerina i Đurđica Pirke Pepelko, svi samouki. Prekrasne slike ne samo prirode, nego ima tu događanja1454261264236 od rođenja do smrti, naročito je to vidljivo kod kiparice, odmah sam primijetila, male kipove rođenja, sreće, djece, ljubavi, te jedna neobična  „poučna staza“ Jankovca. Kod  slikara, raznoliko, meni osobno zapeo je za oko jedan akt, valjda sam očekivala samo šumu, brda i potoke, čega ima u izobilju, te još slika jagode i jedan akvarel, potok. S njima sam provela vrijeme pričajući o planinarenju nekada i sada. Nekada su hodali polako, puno razgledali , slike stvarali u glavi, a danas slike i skulpture rade iz bogate baštine sjećanja.

Polako stižu hodači, grah je gotov. Danas idem među prvima na kazan. Grah je odličan, kao i kuhano vino, a tek domaći kruh koji sa nama dijeli jedan planinar iz Požege.

Priče nikada dosta, još samo ovo, još samo da pozdravim ovog ili ovu planinarku, a vrijeme curi, 16 h, povratak kući. Nestrpljivi smo , naši rukometaši igraju za broncu i odigrali su.

Hvala planinarima na još jednom predivnom vikendu, posebno hvala našim domaćinima Sokol Feričanci.

Za „Zadnji prvoga“, a imaju i „Prvi zadnjega“ kažu, da su htjeli neko druženje pa su smislili tako, prvo samo za svoje društvo, a sada su prezadovoljni što je to postalo druženje planinara od svakuda.

Šalila sam se na početku, to valjda znate.

Mašem vam svima na pozdrav do četvrtka kada je u Društvu „krofna parti“. Pazite koliko jedete, jer netko voli mršave, a netko „šnel nokle“.

U Osijeku, 03.02.2016.god.

Angelina

You may also like...